NOVA HIT KNJIGA
DRUGOVANJA
ZAJEDNIČKO DJELO PRIJATELJA I DRUGOVA KOJI SU ČETIRI DECENIJE KAO ROĐENA BRAĆA
AUTORI: VELIŠA KADIĆ I RADOJICA STANKOVIĆ
ĆIRO
Imao sam sreću da dio svog života provedem uz legendarnog profesora srpskog jezika Svetozara Ćira Ćirakovića. Naša druženja nijesu bila svakodnevna niti toliko česta. Ona su se uglavnom odvijala u malom prečniku –od Parohijskog doma gdje je jedno vrijeme bilo dopisništvo “Novosti” pa do kafića “Vir” koji je držao Pero Đorojević… I dalje do crkvene gostionice “Pasha”, te čuvene kafane “Bonzo” Radoša Ćorovića i poslednjih godina “one” do groblja. Slušala su se Ćirova “predavanja” o jeziku, kulturi, istoriji, stanju u crnogorskoj prosveti. Bio je jedan od 27 profesora koji su 2004.godine stali u odbranu imena srpskog jezika. Zbog toga je platio visoku cijenu –ostao je bez posla! Ali ga to nije pokolebalo. Nastavio je da korača uspravno čuvajući svoj identitet –ime I prezime. I tako sve do odlaska…
Umjesto da u svom Nikšiću zarađuje koru hljeba on je to činio u Albaniji, gradu Skadru. Tamo, na padinama Taraboša, ogranka Rumije. Sjeo bi u čuvenu “suzu” I preko Božaja nastavljao dalje… Pričao mi je da mu nije bilo lako, da je nailazio na probleme na granici, da mu je “hapšeno” čak i auto, a on pun bijesa uputio bi se pješke preko Albanije. U Skadru je profa stekao veliki broj prijatelja. O njegovoj uzvišenoj misiji brujao je region.
Ćiro je, s druge strane, bio uspješan provodadzija. Zahvaljujući njemu sklopljeno je nekoliko brakova. Mlade Albanke osvojila su srca ovdašnjih neženja I naselile uglavnom crnogorska sela. To su bile djevjke sa pograničnog pojasa, hrišćanke, patrijarhalno vaspitane. Putovali smo jednom zajedno, jer trebalo je oženiti jednu momčinu, atletski građenog, koji u svom gradu nije mogao da se “snađe” i nađe izabranicu. A takvih je bilo mnogo. Ima ih i danas.
Ovaj kandidat je čvrsto riješio da stane na “ludi kamen”. Profesor prihvatio da još jednom pomogne, I sa njegovim trošnim četvorotočkašem krenusmo u avanturu. Uz put smo ćakulali o svemu I svačemu, kad smo prošli granicu obilazili spomenike (bunkere) iz vremena vladavine Envera Hodze i tako sve do Skadra gdje nas je čekao tim koji će našeg prijatelja sprovesti do potencijalne supruge. Opustimo se Ćiro i ja uz po koji cug, dok je na terasi tog objekta dimio roštilj, pripremala se sofra. Čak su na meniju bili i skadarski šarani…Atmosfera se zahuktavala, samo su se čekali budući mladenci… I najzad, poslije tri-četiri sata evo našeg srećkovića, sav znojav i umoran kao da je plastio. Prilazimo mu radosno i čestitamo, vjerujući da je posao konačno završen.
-Aj neka je srećno I dugovjeko, pozdravismo ga toliko glasno da se zidine drevnog grada dobro zaljuljaše..
-Ništa! Uzalud smo dolazili. Nema ovdje sreće za mene. Tutuš ona, tutuš ja, veli naš favorit.
-Kakav tutuš? O čemu pričaš?, jedva izustismo.
-Ne zna đavolju našu riječ. Kako ćemo komunicirati, jada se kandidat.
-Polako, rekoh. –Naučiće vremenom. Možda je i dobro što ne zna guknut, duže ćete trajati.
-A šta će mi reći drugovi? Ne, ne mogu ja ovo. Ništa od ženidbe. Ajde, diž te se! Palimo za Crnu Goru. Batalite gozbu, eto im šarani pa neka se najedu,odbrusi naš prijatelj kao da su mu sve lađe potonule, te nemasmo kud pa onako smlaćeni I utučeni praznih brašnjenika krenusmo nazad kući.
Gotovo da nije bilo kafane u povratku koja se nalazila pored puta a da u nju nijesmo zakucali. Uglavnom smo ćutali. I pili. I tako sve do rodnog grada i sitnih sati gdje “sidro” bacismo u “Bonzo”. Poslije toga sjećanje mi se zaključalo.
Poslednjih godina života profesor bi uzjahao biciklo i obično oko 7 sati „vezao“ konjića u Ulici Radoša Ćorovića, zauzeo busiju u kafani i tada bi počinjao školski čas. Pomno bi ga slušali, pratili svaku njegovu izgovorenu riječ. I tako sve do onog februarskog dana kada se preselio na nebo. Dok mi, njegovi učenici, cvokoćemo na ovozemaljskom „minisu“, našeg dobrog profu’ gore’ u jednom od sazvežđa uveliko griju zvijezde.
