NOVA HIT KNJIGA
DRUGOVANJA
ZAJEDNIČKO DJELO PRIJATELJA I DRUGOVA KOJI SU ČETIRI DECENIJE KAO ROĐENA BRAĆA
AUTORI: VELIŠA KADIĆ I RADOJICA STANKOVIĆ
NEDODER
Čovjek koga smo bezbroj puta selili na „onaj svijet“ -Miro Mirković ili bolje reći Miro Stojankin (po supruzi) nadživio je sve sumorne prognoze i medincinske i nemedicinske. Nedoder! Pristajao mu je nadimak –otpisani! Infarkt, prvi drugi, embolija pluća, stentovi, bolovi u grudima, leđima, pitisak pod kojim su pucali i aparati ali ne i on! Svaku životnu bitku dobijao je u „produžecima“. I kad smo ga otpisivali, prelistavali umrlice, tražili ga po nikšićkim drvoredima i kapelama Miro se nekim čudom vraćao u život. Kad smo mislili da su mu dani izbrojani javljao se, kao iz hladnog groba, promuklim glasom i onako šeretski: „Alo, Drobnjak, gukni…“
Jednom prilikom odlučili Željko Šapurić i ja da ga posjetimo u bolnici. Čujemo Miro na interno, ali nažalost još gmiže. I sad razmišljamo šta da mu donesemo –žvaku, kikiriki, kiki bombone, lizalice, šta već. I preklopismo! Domaću rakiju da mu doturimo pa šta Bog dadne. I bi tako. Kad nas je sa prozora vidio za tren se spuštio liftom do ulaza u bolnicu i banu pred nama! Nekadašnji as dobro iščilio, ali se ne da, još je vedrog duha. Cigarete nije bataljivao kao uostalom ni sve drugo što su mu doktori zabranjivali. Kod Mira su postojale dvije terapije –njegova i medicinska. E kad bi se sudarale plaćao bi skupo taj ceh. Ne gubismo mnogo vremena, Izvadismo bocu rakije i brže-bolje utrapismo mu je pod mišku. Nije se bunio.
-Ovo ti je za lijek, rekosmo gotovo uglas Željo i ja, a on poskoči kao soko, nestadoše tegobe, ispravi se ovaj banjski zmaj i ode liftom na “nebo“. Pomislimo kud će nam duša ako odapne. Ali opet uvjereni da će se brže no što se misli vratiti kući.
Dok ovo pišem Miro je napredovao. Stiglo novo auto, pa sada krstari nikšićkim ulicama i traži nove-stare žrtve. Tako se često pojavi i kod Raška u kafani. Tu mu nekako najviše godi, a i vječna kuća je preko puta –samo preskočki ogradu.
Kada smo slavili prvi rođendan unuke Valentine latio se mikrofona i poput Pavarotija puštio glas. Padaju note, svirka traje, primiče se sumrak, svi polako padamo, ali ne i Miro.
Nekad davno, kad nije imao u šta, udarao je u bubnjeve. Kosa kao griva, padala mu je na ramena. Imao je grupu, od koje je ostao ucijelo jedino Željko Perović zvani Točak. Kockar, hazarder, šarmer nikšićkih baba ….Itd…Itd… Lik za kojeg je Šanta Panta jednom pomislio da se odavno preselio na ahiret…. Doduše, to mu ja, onako iz šale rekoh –umro Miro! I kada je imao koncert na Trgu slobode, Šanta priđe Maji, ćerki Mirovoj, i onako, već kako on to umije da izvede, reče: „Draga Majo, primi saučešće. Nijesam bio tu kad je Miro umro. Iskreno mi je žao. Molim te oprosti…“, pravdao se Šanta, a Maja će u čudu: „Molim? Koji Miro? Meni je moj otac živ i zdrav! Jutros je pojeo koljenicu!“ To mi Šanta nikada nije mogao oprostiti.
(V.K.)
