Dragi Duče, moja apsolutna odanost prema vama

Ova fotografija prikazuje italijanskog generala Alexandro Luzano kako stoji nad ubijenim srpskim djetetom ispred škole u Prebilovcima. Pismo koje je poslao Mussoliniju nakon ovog zločina čuva se u vojnim arhivama:

„Dragi Duče,
Moja potpuna odanost prema tebi, nadam se, dopušta mi da se odmaknem od strogih vojnih pravila. Zato vam brzo pišem o nečemu što sam i sam vidio prije tri sedmice.
Prilikom obilaska područja Stolca, Čapljine i Ljubinja (60 do 130 km sjeverno od Dubrovnika) — saznao sam od naših obavještajnih službenika da su Pavelićeve ustaše dan ranije počinile zločin u jednom selu (Prebilovci). Kada se pročulo, lokalni Srbi su ponovo bili ispunjeni bijesom.
Nemam riječi da opišem ono što sam tamo našao. U velikoj školskoj učionici pronašao sam ubijenu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dijete nije bilo starije od 12 godina! Nazvati to ‘zločinom’ je preslabo i jednostavno. To je otišlo dalje od svakog ludila!
Mnogima su odsječene glave i postavljene na školske klupe. Ustaše su izvukle crijeva iz svojih otvorenih tijela i, kao ljetničke trake, objesile ih na plafon i zakucale za zidove! Oblak muha i užasan miris onemogućavali su dugo ostati. Vidio sam pocepanu kesu soli u ćošku i šokirao se kad sam shvatio da su ih polako ubijali, stavljajući so na njihove rezane vratove! Baš kad smo odlazili, dječiji jecaj je došao iz stražnjeg dijela sobe. Poslao sam dva vojnika da pogledaju. Izveli su jednog studenta, još uvijek živog, diše napola prerezanog grla! Odveo sam to jadno dijete svojim autom u našu vojnu bolnicu, vratio ga svijesti, i saznao punu istinu od njega.
Zločinci su prvo, jedan za drugim, silovali srpsku učiteljicu (zvala se Stana Arnautović) a potom je ubili pred djecom. Silovali su i osmogodišnje djevojčice. Cijelo vrijeme, romski orkestar, prisiljen da bude tamo, svirao je i udarao bubnjeve!
Na vječnu sramotu naše rimske crkve, u svemu ovome učestvovao je Božji čovjek, svećenik! Dječak kojeg smo spasili se brzo oporavio. I čim mu je rana zarasla, kroz našu nebrigu, pobjegao je iz bolnice nazad u svoje selo da potraži porodicu.
Poslali smo patrolu za njim, ali bilo je beskorisno; našli su ga na pragu ubijenog doma! Od oko hiljadu ljudi, niko nije ostao u selu! Istog dana saznali smo da su ustaše nakon školskog zločina zarobile još 800 Prebilovačanaca i sve ih bacile u jamu ili pobile kao životinje na putu.
Preživjelo je samo oko 300 ljudi. Samo su oni uspjeli probiti ustaški krug oko sela i pobjeći u planine! Tih 300 preživjelih jači su od najbolje Pavelićeve divizije. Izgubili su sve što su mogli izgubiti. Djeca, supruge, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su oslobođeni straha od smrti.
Jedini smisao koji im je ostao u životu je osveta, strašna osveta. Na neki način se stide što su živjeli! A Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija puna sela kao Prebilovci.
Ubijanje Srba postalo je toliko rasprostranjeno da su mnogi izvori vode u tim područjima sada zagađeni. Sa izvora u Popovom Polju, nedaleko od jame u kojoj je bačeno 4.000 Srba, pukla crvenkasta voda – vidio sam i sam! Neskinjiva mrlja će pasti na savjest Italije i naše kulture ako se, dok još možemo, ne odvojimo od ustaša i spriječimo da se ovo ludilo gleda kao nešto što smo podržali! „