Piše, Goran Danilović
Ovako glasi prepričavanje istorije iz pera Željka Ivanovića, novinara koji kalisa po četrdesetim godinama prošlog vijeka na nekakvom umornom kljusetu, razgoneći Turke, pardon, Četnike, na buljuke:
„Zato, umjesto kompromitovanih četnika, skoro isključivo koriste eufemizam, „kraljeva vojska u otadžbini“. Zvuči, manje problematično, jer se pominje neki kralj, onda ozbiljna formacija kao što je vojska, i na kraju otečestvo kao valjda najveća vrijednost. Iako ne treba biti istoričar da bi se znalo kako su taj kralj, vojska i otadžbina, nestali u par mjeseci 1941. nakon tzv. Aprilskog rata. Kada je upravo general te vojske, Milan Nedić, od strane Hitlerovog Vermahta postavljen za premijera. I do pred kraj rata bio u kolaboraciji sa nacistima“!
Kaže Željko da ne treba biti istoričar „da bi se znalo“? Prigovara na „neznanju“ i „zlim namjerama“ episkopima naše Crkve, Joanikiju i Metodiju, dodajući im, usput, i Predsjednika Skupštine Mandića.
I zaista je tako, čovjek može i mora znati iako nije istoričar.
Novinar mora znati!
Pristojni i učeni ljudi znaju!
Nažalost, Željko ne zna da su prije pomenute trojice, nekoliko slovenačkih državnika obilazili stradališra i jame po svojoj zemlji, žaleći i odajući poštu onima koji su pobijeni bez suđenja i presuđivanja. Željko ne zna, ali ima potrebu da piše, a ta potreba je u Crnoj Gori najizraženija kod onih koji ne znaju, ili znaju malo.
Željko brka osnovne pojmove i procese tovareći misli, primisli, smicalice, besmilice i činjenice na ono kljuse s početka teksta. Ne sumnjajmo; neće to kljuse stići daleko, kao što ni Željko pred našim očima ne odmiče.
Dakle, Željko;
Jugoslovenska vojska u Otadžbini nije eufemizam nego zvanično ime Vojske od 13. maja 1941. godine koju je pod tim imenom priznala Jugoslovenska kraljevska vlada u Londonu, u Londonu, Željko, a ne u Berlinu! Nadam se da nam je za sada ovo jasno?
Željko;
ne pominje se „neki kralj“ nego se pominje Kralj Jugoslavije Petar II Karađorđević, dječak-mladić, koji nije prihvatio kapitulaciju, a sa kojim je Tito morao posredno sarađivati da bi nova posleratna vlast i država dobile međunarodni legitimitet.
Nakon svega, taj kralj je živio i umro kao slobodan čovjek na slobodnom i demokratskom Zapadu – na Zapadu, Željko, a ne u Argentini, među odbjeglim nacistima i domaćim pingvinima Patagonije!
Željko, JVO je bila zaista ozbiljna formacija jer da nije, ne bi bila partner Zapada, je li tako?
Na šalju se „misije“ u neozbiljne formacije i kvazi vojske, niti se njen osnivač, pukovnik (a kasnije đeneral) Draža Mihailović odlikuje najvećim odlikovanjima saveznika u ratu i nakon njega, zbog toga što je neozbiljan. Bio je i ostao „mrtav ozbiljan“, Željko!
Pukovnik Mihailović i njegovi oficiri koji su organizovali prvi gerilski pokret takve snage u Evropi protiv nacista, Željko, a ne protiv Saveznika, imali su više škole, zvanja, znanja i hrabrosti, nego Glavni odbor DPS-a i sve naše novinarske redakcije, pred organizovannje referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.
Željko! Kralj, Vojska i Otadžbina nijesu „nestali u par mjeseci 1941.godine“, valjda je to jasno i iz dosadašnjeg teksta, ako nije bilo jasno iz kakvog-takvog školovanja.
Da su nestali ne bi bilo Sporazuma Tito – Šubašić iz 1945. godine, je li tako? Šubašić je bio ministar spoljnih poslova u „kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu“, a onda je postao potoredsjednik Prelazne vlade u kojoj je predsjednik bio Josip Broz.
Željko, kako je nestala Otadžbina u par dana aprila 1941, a onda vaskrsnula 1945? Zar Jugoslaviju, toga imena, nije od Karađorđevića naslijedio Tito? Zar prvu Prelaznu Vladu Tita i Šubašića nijesu dogovorii Staljin i Čerčil, a mučeni kralj Jugoslavije, mladi Petar II, morao prećutno da podrži?
Kako su to, Željko, „nacisti i saradnici okupatora“ bili neophodni da se obezbijedi legitimitet nove države pred pobjedničkim snagama Saveznika?
Ako je već Kraljeva Vojska bila izdajnička i pronacistička, zašto Saveznici nisu uvažili Ustaše, Domobrane, handžarlije i ostalu Hitlerovu stokupljevinu?
Željko, pa ondašnje i današnje Ustaše i današnja ekstremna desnica Hrvatske znaju da je Mihailović bio antifašista, samo ti, titoizovani i totemizovani istoričari i Soroševe NVO ne znate?
Istorija nije tovarno i raščepljeno kljuse, lipsotina na koju se tovari dok ne lipše, istorija je, ipak, učiteljica života.
Ta učiteljica, ako ima kome,Željko, kaže da Milan Nedić nije bio „general te Vojske“, nego general one Vojske koja je kapitulirala, a Draža Mihailović nije bio ministar u potonjoj Nedićevoj Vladi, nego „ministar vojni“u Kraljevoj „izbjegličkoj Vladi.
Na samom kraju, čak i pred takvim Milanom Nedićem treba skinuti kapu jer je razjagmljenu, razorenu, iskidanu i razapetu Srbiju stavio iznad sebe, svog života i svoje velike oficirske časti koju je zaslužio u Velikom i svim drugim ratovima. Da nije bilo Nedića, u Jasenovcu i sličnim jasenovcima završilo bi još makar pola miliona Srba. Takav kakav je bio, ipak, nikad nije tražio od Njemaca da bombarduju gradove i sela, a pobjednik Broz je molio da Saveznici bombarduju Podgoricu 1945, kako bi iz nje navodno istjerali Nemce? Zapravo, radilo se o utjerivanju nove vlasti u grad, a ne istjerivanju istjeranih. Skupa, taj Brozov patriotizam koštao je Podgoričane stradanja kakvo ni nacisti nijesu učinili.
Istorija nije tovarno kljuse i nije data svima na tovarenje.
Smrt fašizmu, Željko, ali fašizmu!
