ZAŠTO SE IGALU STAVLJA ULTIMATUM – “UZMI ILI STEČAJ“

Piše, Perica Đaković

Ono što za Herceg Novi i njegove stanovnike predstavlja hram Svetog Spasa na Toploj, sjedište Topljanske komunitade (preteča hercegnovske opštine), ili Manastir Savina, kao centar sabornosti ovoga kraja, naravno gledajući kroz vremena, to bi trebalo za sadašnje generacije Novljana da predstavlja Institut “Dr Simo Milošević” u Igalu. Da, to su ikone prošlosti i sadašnjosti Herceg Novog, grada koji je dozvoljavao da njime vladaju i Mlečani i Ugari, i Turci i i Španci i koji ga boraveći i vladajući ovim krajem
nisu poharali, kao što je to privredno urađeno sa ovim gradom u posljednjih 30 godina.

Znali su Novljani da trpe i u prošlosti ali i u sadašnjosti, da ostanu bez ekonomskih giganata poput HTP Boka, GP Prvoborac, PKB-a, Brodogradilišta Bijela, Mješovitog, Pomorskog saobraćaja, ali i bez Srpske
zakladne pomorske škole na Srbini, u kojoj je nastava organizovana na srpskom jeziku i pod austrijskom vlašću, a jedan od predavača bio je Simo Matavulj, te Umjetničke škole u kojoj su između ostalih kao profesori bili i Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, a iz nje izašli umjetnici svjetskog glasa Dado
Đurić, Uroš Tošković, Filo Filipović, Gojko Berkuljan, Nikola Gvozdenović, Boško Odalović, pa i reditelj Živko Nikolić i da ne nabrajamo.

Znali su Novljani da grade i u najtežim vremenima kada su im tadašnje vlasti zabranjivale posebno gradnju hramova (hram za jednu noć na Luštici), ali su imali i vizionare poput dr Svetozara Živojnovića, čovjeka koga smatraju tvorcem jedinstvenog Instituta u Igalu koji je počeo od malog banjskog lječilišta ali šireći se i rastući do, rekao bih, jednog od najpoznatijih evropskih centara zdravstvenog turizma.

Napravili su Institut koji je nosio, odnosno bio važan motor civilizacijskog, kulturnog i materijalnog razvoja kraja, otvorivši ga svijetu koji ga je uveliko pohodio i u njemu tražio lijeka.
Upravo zato Novljani smatraju Institut svojim jedinstvenim proizvodom, svojom svetinjom, koja je od gradske imovine dospjela tranziciono u državnu, države koja ga nije gradila ali je postala vlasnik čak 56
procenata. I dok su svi dosadašnji rukovodioci izbjegavali da otuđe bilo koji dio ove ustanove da bi prevazišli ekonomsku krizu, posebno ne objekte prve faze ili dječijeg odjeljenja, sada najnoviji program reorganizacije baš predviđa otuđenje upravo tih djelova koji su podigli ne samo Institut već i cijeli grad i kraj.
Zato s nevjericom, uz kafu, ovih dana Igaljani posebno, i zabrinuto, se pitaju je li moguće da su ruku za takvu reorganizaciju podigli u Institutu, i ko su ti koji su dali svoj glas da se proda dio imovine. Čuh nekoga koji prodaju prve faze upoređuje sa onim u narodu poznatim kad je trgovina nekretnina u pitanju: “Od koga se kupuje, da li od vlasnika ili nasljednika“. Svi o planu restrukturiranja pričaju, ali ga još niko ovdje u Igalu i Herceg Novom nije ni vidio, pa s pravom i pitanje da li su ga vidjeli i oni koji su tako olako podizali ruku za njegovo prihvatanje.

Prepričavaju se i priče o dosadašnjim privatizacijama, dvije su najčešće. Prva kada je poznati biznismen
Zepter praktično dogovorio njegovu kupovinu sa menadžmentom, ali je po povratku u Beograd iznenada
odustao. Provjereni glasovi od ljudi koji su bili za pregovaračkim stolom ukazuju da je on odustao jer nije htio da pored države plaća “proviziju“ i nekim licima bliskim jako vlastima. (Ovo me podsjetilo i na priču o prodaji nekadašnje Vojne bolnice u Meljinama za koju je bio zainteresovan naš poznati kardiohirug porijeklom iz Crne Gore, zajedno sa zdravstveno eminentnim institucijama iz Evrope, ali je u posljednjem
trenutku ona prodata Dušku Kneževiću, interesantno, tada bliskom sa porodicom Đukanović).

Druga priča je iz novijeg perioda kada su u posljednjem trenutku privatizaciju u Instituta zaustavili iz novskog pokreta Izbor, koji je na novskim izborima decembra 2014. godine osvojio veliku podršku građana i od njih je zavisilo ko će biti na vlasti u Herceg Novom. “Jedino što je ostalo zdravo i može da bude kičma
razvoja grada je Institut Igalo. Mi se ne protivimo privatizaciji, mi se protivimo lošoj privatizaciji”, rekli su
iz pokreta Izbor.

Da li im je ta podrška građana došla između ostalog i zbog Instituta teško je reći, ali ako se ima u vidu da je baš Institut “ikona Herceg Novog” onda je sve moguće. Da li će “spasonosni“ plan, koga neko nazva i svetskim primjerom restrukturiranja, odnosno njegovo ultimativno usvajanje, uzmi ili
stečaj, proći ispod radara Novljana, kao i sva dosadašnja privatizacija u ovom gradu, ostaje da se vidi.

Što se Novljana tiče, da li ih treba podsjećati na ljude koji su ovaj grad stvarali i u njemu živjeli u mnogo
težim vremenima, ali i da su im sugrađani između ostalih bili i nobelovac Ivo Andrić, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Zuko Džumhur, Miroslav Čangalović, Emir Kusturica…, da se ovdje pismenosti učio i veliki Njegoš,
kao učitelj radio i pisao i Vladika Nikolaj (Velimirović), u ovom gradu je jedno vrijeme živio i umro vojvoda i pisac Marko Miljanov, a među ostalima ovdje je rođen i Sveti Leopold (Bogdan) Mandić, a ne
veliki dio vremena ovdje je ipak, i to baš uz Institut, provodio i Josip Broz Tito, primajući u vili u Igalu i poznate ličnosti iz svijeta… Da, svi oni, ali i mnogi nenabrojani su ostavili dio sebe i svoj pozitivni pečat u
gradu mimoza i skalina, i niko od njih ako nije mogao da pomogne nije mu odmagao.
Hvala vam braćo na pomoći i brizi (dovoljno je što ste samo i cijene korigovali) prema našem Institutu, ali
i bez ekonomskih stručnjaka koji su uradili ovakav program restrukturiranja, zar ne mislite da znamo i sami prodati nešto što je uvijek bilo naše (novsko) a ne vaše, iako je neko to vješto onomad prigrabio.
Eto zato Institut Igalo nije obično preduzeće, običan privredni subjekt, zato Novljani govoreći o Igalu kao
da govore o živom biću.

Eto zato je Institut za njih svetinja i to bi trebalo da znaju i oni koji ga trenutno
politički vode, ali i oni koji trenutno o njemu donose odluke bitne za budućnost ne samo Igala već i Crne Gore i regiona.
Nije to samo običan broj, mogao bi da bude i onaj orah iz Njegoševog Gorskog vijenca koga spominje Vladika Danilo!