Piše: Mija Draganić
Godine 2008 tokom recesije u SAD-u nastao je vic u vezi sa velikim brojem otkaza u firmama:
Okupio šef zaposlene, među njima pripadnici LBGTQ, trudna crnkinja, Azijat i bijeli strejt muškarac. Gleda ih sve šef i kaže:
“Firma je zapala u krizu, na djelu su otkazi i razmišljam ko će prvi da bude, a da se ne shvati da ga zvog ovog ili onog otpuštam”. Gleda bijeli Amerikanac zlu priliku, pa kaže “šefe, ja se od jutros osjećam kao g*y”.
U svijetlu otvaranja OI u Parizu imali smo priliku da svjedocimo dosad kako kažu “neviđenom čudu u otvaranju istih”. Ono francusko „Liberté, égalité, fraternité” dobilo je 8 novih poglavlja u kojem se najviše istice “različitost”. Neko bi rekao “Bravo, tako i treba”. Jeste, ali zamka čuči upravo tu u toj “različitosti” koja na najlukaviji način počinje da biva aksiom od koga se ne smije ostupiti, ako želiš da budeš dio ama bilo čega u danasnjoj Evropi.
Da ne budem “izgubljena u prevodu”, ne podržavam niti bilo koji vid nasilja prema drugom/drugačijem i smatram sebe za pacifistu, sve do onog momentra kada tuđa sloboda ulazi u zonu moje slobode uneseći mi nemir. Eto, tako opisujem i ovo naprasno i licemjerno pravljenje atmosfere da su svi isti i da su svi Bogom dani za sve. Kako bi Eminem rekao “moja transrodna sijanska mačka se izjasnjava kao crnac, ali glumi da je Kinez”. Čini mi se da je ova rečenica čuvenog repera uz koga sam i ja i generacije stasale, opisala situaciju u “modernom svijetu”. Ovo nema ama baš nikave veze protiv osoba koje se osjećaju kako se osjećaju; u bilo kom pogledu “osjećanja”. Ovo ima veze sa zdravim razumom, da ćemo kako vrijeme odmiče “onaj bijeli strejt momak/đevojka sa početka vica” biti manjima i da će kroz neko vrijeme i strejt ljudi razviti sviju zastavu ljubavi. Možda tada kao neka zamorcad budu dobrodošli. Da se vratim na Pariz i OI (a, sve ovo pišem pod uticajem ceremonije) od bradate žene koju smo bili primorani da gledamo tokom nastupa, do scene u biblioteci gdje djevojka i dvije nebinarne osobe u vrlo zavodljivom i eroticnom plesu odlaze u sobu davajuci zeleno svijetlo i takvoj vrsti “ljubavi” pred milionima gledalaca, gdje su i djeca, koja još i ne razumiju ni ko su oni, a kamoli “zašto se neka seka i dva bata ljube i ulaze u sobu”. Komentatori kažu “Pariz grad ljubavi”. Koje ljubavi? One iz romantičnih filmova 60,70 godina prošlog vijeka? One iz francuske literature, možda? Ili, pak ove gdje na eksplicitan način tri osobe ulaze u sobu da vode ljubav?!
Sebe stmatram za vrlo liberalnu osobu koja “glasa za ljubav”. No, po cijenu čega?
Eto, toliko recenica napisah, a sport i sportiste i ne pomenuh.
Samo ću reci “može sve i svašta, samo ne i ruski sportisti, koji drže rekorde u vecini disciplina”. Takodje može i Nadal, može Vilijams da drže baklju, ali ne i Đoković!
