piše: Vuk Kovačević
U vremenu kad se riječ „država“ sve češće izgovara tiho, a briga o narodu mijenja za ličnu korist, Aleksandar Vučić ostaje rijedak primjer vođe koji ne bježi od borbe – ni kad je teža nego ikad, ni kad se vodi na više strana u isto vrijeme.
Danas, više nego ikad, Srbija se nalazi pod snažnim udarima – ekonomskim, političkim, diplomatskim. Od zahtjeva da se prizna tzv. Kosovo, do otvorenih pokušaja destabilizacije iznutra, pa sve do medijskih i hibridnih kampanja iz inostranstva – pritisci ne prestaju. Ali Vučić ne odustaje. Ni pred prijetnjama, ni pred ucjenama, ni pred lažima koje se organizovano šire. NJegov odgovor na te udare nije panika – već tiha, istrajna borba. NJegova snaga je u tome što ne zaboravlja koga predstavlja i za šta se bori.
Godinama pokušavaju da ga svedu na etikete, ali jedno ostaje jasno – Vučić je čovjek koji nije spreman da se odrekne svog naroda, bez obzira gdje on živi. NJegova borba nije hir, već duboko uvjerenje. Srbi u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji, u Republici Srpskoj, u Federaciji BiH i širom svijeta – znaju da Srbija, zahvaljujući njemu, više nije ni tiha ni nezainteresovana.
Kada se na sjeveru Kosova i Metohije zatvaraju srpske škole, opštine i sudovi – Vučić ne ćuti. Kada se u Crnoj Gori napada crkva i ćirilica – ne okreće glavu. Kada Srbi u Federaciji nemaju ni osnovna prava – on o tome govori. Kad god se pokušava smanjiti uloga Republike Srpske – Srbija staje uz svoj narod, ne prijetnjom, već jasnim stavom.
To nije ni lako ni popularno. Jer brinuti o svom narodu, a istovremeno čuvati mir u regionu – to je težak zadatak. I baš tu Vučić pokazuje nešto što malo ko pokušava: da se borba za srpski narod ne mora voditi sukobima, već upornošću, razgovorima i odlučnošću.
Nije se odrekao Kosova i Metohije, iako su pritisci ogromni – i sa Zapada i iznutar samog regiona. Nije dozvolio da se pregovori pretvore u diktat. Nije dozvolio da Srbija bude uvučena u haos. Nije odustao ni kad su ga zbog toga napadali i spolja i iznutra. Ta borba još traje, ali se ne vodi povicima – već ozbiljnim radom, u danima kad se narod bavi svakodnevnim problemima, a država pokušava da sačuva ono što je najvažnije.
Istovremeno, Vučić pruža ruku svima u regionu. Ne zato što je slab, već zato što zna da je mir važniji od inata. NJegove poruke upućene Sarajevu, Zagrebu, Skoplju i Prištini često ostanu bez odgovora, ali ih i dalje šalje. Jer zna – ako vođa ne napravi prvi korak, pomirenja neće biti.
Vučić zna da Srbija ne smije biti ni zatvorena ni potčinjena. Mora biti slobodna, svoja i dovoljno jaka da sama odlučuje, balansirajući između Istoka i Zapada, poštujući obje strane, ali uvijek čuvajući interese Srbije na prvom mjestu. Tu borbu vodi svakog dana – i spolja i kod kuće. I to je ono što ga izdvaja – što ni u trenucima najvećih pritisaka ne mijenja kurs, ne pristaje na poniženje, i ne zaboravlja za koga se bori.
Zato njegovo vođstvo nije samo funkcija. To je stalna borba. Borba za narod, za državu, za pravo da se živi u miru, s poštovanjem, pod svojim krovom, bez straha i bez tuđe volje.
To nije borba koja se uvijek vidi. Niti donosi brza priznanja. Ali jeste borba koju ljudi osjećaju – kroz sigurnost, kroz pažnju, kroz to što znaju da nisu zaboravljeni.
