Iako sam mislio da sam u svojim tekstovima pretjerivao zamjenjujući Crnu Goru sa „Gorom Crnom“, ovog 15. februara, godine gospodnje 26., uvjerio sam se — kao i većina građana Njegoševe zemlje — da nisam. Uzalud su mnogi Srbi, ali i Crnogorci, sa nevjericom slušali da susjednoj državi, braći po svemu, crnogorski politički vrh nije udostojio da čestita njihov praznik, Dan državnosti.
Zar je moguće? Mnogi su se pitali da li je slučajni predsjednik Jakov Milatović zaboravio čijim glasovima je došao na mjesto gdje sada stoluje, i da je narod u Crnoj Gori praktično plebiscitom glasao protiv njegovog protivkandidata. Ajde, ako je Jakov zaboravio da uputi makar kurtoaznu čestitku svom kolegi i narodu Srbije — jer nije tajna da je glasao protiv zajedničke države, a sam je to i potvrdio — onda je nejasno zašto je njegovim stopama pošao i prvi čovjek izvršne vlasti, premijer Milojko Spajić, rođeni Pljevljak, čovjek koji je neko vrijeme imao i srpsko državljanstvo, što ga je koštalo kandidature za predsjednika države.
I on je zaboravio da je njegova partija PES postala najjača stranka na prethodnim izborima mahom zahvaljujući glasovima srpskog naroda u Crnoj Gori. Čudno je da ovaj dvojac, proizašao iz skuta profesora Zdravka — kojeg su SPC i Mitropolija sa Amfilohijem isforsirali da bude na čelu liste, a potom i premijer nakon 30. avgusta 2020. — sada pokazuje ovakvu hladnoću. Tada smo, nošeni litijama, vjerovali da su došle promjene u Crnoj Gori. Sada vidimo da je sve to bila šarena laža, i da smo duboko u kandžama nekog drugog, koji nam je napravio i 42. i 44. Vladu.
Sada mi je možda jasnija i poruka Matije Bećkovića na odru mitropolita Amfilohija: „Otišao si u pravom trenutku.“ Ako je tada nisam najbolje razumio, sada zvuči otrežnjujuće.
Mislim da odluka predsjednika i premijera da ne čestitaju susjednoj Srbiji njihov Dan državnosti — makar reda radi, ako ne iskreno i bratski — nama pravoslavnim hrišćanima u Crnoj Gori, ali i onima u Srbiji čije je porijeklo iz Crne Gore, ne može poslužiti ni kao utjeha. Ni najmoćnije riječi Hrista na krstu: „Oče, oprosti im, ne znaju šta čine“, ne mogu da ublaže ovu sramotu.
Ako pogledamo u prošlost, vidjećemo da smo u „Gori Crnoj“ odavno sišli sa Njegoševog puta — od rušenja amanetne crkvice na vrhu Lovćena, pa do priznanja Kosova i Metohije kao sastavnog dijela druge države, zabijanja prsta u oko braći, pogazivši svoje pretke i časnu bitku na Mojkovcu, gdje su crnogorski vojnici pod vođstvom serdara Janka Vukotića napravili istorijsku odstupnicu svojoj braći.
Dovoljno je reći da smo ovog 15. februara ispisali najveću sramotu svom narodu. Ne znam kako ćemo odgovoriti na riječi:
„Kuda će te s kletvom prađedovskom? S čim će te izaći pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunce grije?“
Kako ćemo pogledati pretke u oči, ako znamo da je najveći među Crnogorcima, Njegoš, svoj Gorski vijenac posvetio prahu oca Srbije, Karađorđu, videći ga kao iskru prvog organizovanog srpskog otpora? Njegoš je time svrtao Karađorđa među velikane XIX vijeka — uz Napoleona, Karla, Blihera, vojvodu od Vellingtona, Suvorova, Švarcenberga i Kutuzova.
Da li ovaj potez crnogorskog političkog vrha da ne čestita komšijama i braći može biti povezan sa sudbinom koju je doživio Crni Đorđe? Svako od nas će dati odgovor po svom nahođenju, ali od onih koji bi to trebali, vjerovatno ga nećemo dobiti — kao ni odgovore na trenutnu situaciju u državi i rijaliti kroz koji prolazimo.
Umjesto odgovornosti za bijeg od države osuđenih, za rijaliti „seks po kabinetima, zatamljene ugovore, vandredne šou programe i privođenje bivšeg predsjednika Košarkaškog saveza“, za betoniranje mora, pa do jutrošnjeg privođenja Vesne Bratić, koja je kao ministarka prosvjete u 42. Vladi posmjenjivala DPS-ove direktore, naivno vjerujući da je 30. avgust donio promjene — ne shvatajući da su tada počasni pod pritiskom ambasada priznao poraz i uveo svoje kadrove u redove „pobjedničkih“ stranaka — mi i dalje gledamo iste obrasce.
Ne vjerujem da su nam iz ambasada i Brisela zabranili da čestitamo praznik; ovo podsjeća na vrijeme poslije 1945. kada smo, bojeći se svoje sjene, prestali da slavimo porodične slave zarad puta u novi poredak. Sada možda to činimo zarad puta ka EU, da nam neko ne zamjeri.
Ipak, kao i većina naroda u Crnoj Gori, samo skrušeno mogu reći:
Izvini, Srbijo!
Perica Đaković
Naši preci su bježali u Srbiju, u slobodu .Krčili su šume da bi sijali žito, da bi soju djecu hlebom hranili.Srbi ratovali za cijelu Evropu, i opismnjavali ove prostore.A mi? Ni da joj kažemo: Živjela Majko Srbijo.Živjela!