Politička previranja u Crnoj Gori nikako ne idu naruku mome dobrom i plemenitom komšiji Njunju.
Mada ima taj urođeni talenat da uvijek izabere pobjedničku stranu, tok stvari je bio takav da je siromah Njunjo često morao balansirati, dovijati se, agitovati za jedne, družiti se s drugima, a glasati za treće.
I ta muka nikako da stane, da kukavac malo predahne. Taman misli da je konačno prebolio svoje političke brige prekomandom iz depeesa u novu vlast, pade 42.vlada i ostavi Njunja da se preznojava na vjetrometini. Nije bilo više moćnog gospodarevog kišobrana iznad njegove preletačke glave, ostao sirak tužni bez iđe ikoga, a onaj mali mu još nije dobio rješenje za stalno. Pribojavao se da će makanju uzeti na zub jer šta zna dijete, naivno i neiskusno, previše otvoreno je podržavao depees, možda je ta porazna činjenica stigla i do onih gore.
Bilo kako bilo, uspjelo mu je da uhvati priključak za 43.vladu hvaleći uraše, ulizujući se snepovcima i šurujući sa starim pajtosima iz depeesa.
No, mir duševni Njunjov ne potraja dugo. Zadrma se i 43.vlada i Njunju ne preostade ništa drugo nego da opet podesi nišanske sprave i nacilja budućeg pobjednika.
Formiranje PES-a za njega je bila nesrećna okolnost jer baš ništa o njima nije znao, a valjalo mu je pametno odigrati.
Pravilno je procijenio da su pesovci u punom zamahu, pa je polagano počeo da kruži oko njih, da gleda da se nađe u njihovoj blizini jer – đavo će ga znati šta će biti na izborima. To čak ni njegov uvježbani njuh nije mogao da namiriše.
Slavio je s pesovcima nakon izbora, mada – i da je neko drugi pobijedio – Njunjo bi znao da unovči svoju podršku.
Kao bez duše je bio do formiranja 44.vlade, strepio, znojio se, pomno pratio kafanske kombinatorike i izvještaje onih „što imaju ljude koji su verzirani“, čučao po ćoškovima nekoliko opštinskih odbora…
Formira se 44.vlada, i Njunjo odahnu. Pade kamen s njegovih oronulih evropejskih leđa, zaleće se Njunjo put Evrope, na sav glas poče dokazivati neukome puku da nas samo malo dijeli od blagostanja i svakojakog dobra. Razbaškario se, onako samouvjeren i raširenih slavodobitnih krila, ušuškan u sigurnosti koju pruža podrška vlasti, nesvjestan da je vrijeme depeesovog načina vladavine i poimanja društvenih zakonitosti zauvijek prošlo.
Kao grom iz vedra neba ošinu Njunja vijest o rascjepu među pesovcima.
Zna li predsjednik da je on spalio sve mostove koji bi ga mogli odvesti nazad???
Zna li premijer da mu sin još nema rješenje za stalno???
Nova tegoba zateče ga potpuno nespremnog. Šta će sad? Za kim da krene?
U svojoj nevolji, Njunjo je potpuno izgubio iz vida činjenicu da je krajnje periferan lik, marginalac koji svakoj partiji za koju se odluči nanosi samo štetu.
Neka ga, neka vaga, mjeri i kombinuje. Kad ga ponovo sretnem, pitaću ga na kojoj je strani.
Изборник
