Piše: Predrag Petrović, politički analitičar
Bili ste poniženi i uniženi, plate su vam bile ispod prosjeka, a vi ste ćutali, i Predragu Boškoviću i Migu Stijepoviću i Damiru Šehoviću.
Nijesu vam smetale mi njihove koverte, besplatno dobijeni stanovi, ukidanje prava na štrajk, godinama zamrznute plate,.
Kada se ukidao srpski jezik i kada su se pobunili profesori Nikšićke Gimnazije i potom ostali bez posla, vi ste čutali.
Na molbu srpskih političara iz CG da te 2004. godine održite samo jedan čas podrške za 26 nikšićkih profesora srpskog jezika i književnosti, i jednog iz Herceg Novog, veliki broj vas, koji ste prije par dana zbog 60 eura išli na ,,Javni čas“ u Podgoricu, predvođeni bivšim DPS direktorima i vječitim sindikalnim vođama, tada ste odbili da održite taj čas. Mnogi od vas ste tada bili uplašeni i tresli ste se od Mila Đukanovića i njegovog režima.
Profesorima srpskog jezika jedini „grijeh” je bio vjera da će nauka i struka pobijediti tadašnju pogubnu vladajuću ideologiju koja je „izvršila kulturni i etnički genocid nad sopstvenim narodom, ali je osveta loših đaka bila surova”, prognani su iz nastave i oduzeto im je osnovno ljudsko pravo na rad.
Svi vi koji su trpjeli tridesetogodišnje poniženje i teror od DPS-a dobro razmisle da li tu borbu treba pogaziti na prvom koraku slobode.
Treba dati vremena i šansu parlamentarnoj većini da ispuni data obećanja i da plate prosvetara ne budu povećane za 60 eura već da to bude mnogo više, i da vam se vrati dostojanstvo i ugled koji zaslužujete.
Put kojim vas ponovo pokušavaju povesti kolovođe bivšeg režima je povratak na staro, povratak niskim platama i položaju koji je bio na marginama društva.
Za profesore koji su 2004 godine ostali bez posla jezik je bio svetinja i između hljeba i jezika izabrali su jezik. Znali su da to neće biti laka borba, da je to teška borba, težak put, ali su išli tim putem, nosili su taj krst, jer borba za jezik ne traje godinama, ona traje čak i vjekovima. Oni su postavili visoke standard svim budućim generacijama prosvjetnih radnika, a borba koju su vodili nije bila uzaludna, njihova ideja je pobijedila.
Srpski jezik je opstao u Crnoj Gori i sasvim sigurno je da će tek završeni popis pokazati da je opet većinski.
Zato poruka prosvjetnim radnicima, koji zaslugom bivšeg režima i dalje imaju niske plate, ali znatno veće nego dok su ih predvodili bivši direktori, i pojedini sindikalci, koji im sada nude mrvice da bi ih vratili pod svoje skute, oduprite se i ne dozvolite da budete prevareni.
Ne dozvolite da izgubiti slobodu koja je osvojena tridesetoga avgusta, jer sloboda se ne dobija već osvaja. Dositej Obradović prvi srpski ministar prosvjete, koji se zalagao da znanje treba da bude dostupno svima i koji je smatrao da knjige treba da se pišu na srpskom narodnom jeziku, koji razumiju „prosti seljani i čobani“, svim onim prosvjetnim radnicima koji su krenuli da zbog ,,sitniša”, koju im prevarno nude DPS aktivisti da bi srušili jedinstvo parlamentarne većine, rekao bi:
„Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci“
Istina !