Piše: Vladimir Vuković
Potpuno sam kao očekivanu primio informaciju da je Milo Đukanović postao Zlatni lav.
Kada su stigli glasi iz Venecije da je bivši višestruki povratnik na predsjedničku i premijersku funkciju u Crnoj Gori proglašen od strane Latina u kralja životinja i to zlatnog, kao logična mi se nametnula ideja da bi i mi mogli da mu priznamo zasluge. Kada ga Latini u Veneciji ovako cijene što ga mi ne bi turili na državni Grb, samim tim bi se i na zastavi našao a ne bi bilo loše da ga metnemo i u jedan stih državne himne. Pa nije Sekula Drljević bolji od nas i ako je on mogao da dopisuje stihove, što i mi ne bi mogli da pomenemo nekrunisanog crnogorskog kralja, lava našega, našu zlatnu zvjerku.
A poznato je od ranije da između Mila i životinjskog carstva postoji neka direktna veza, jer su mu se vaktile mnogi klanjali kao teletu, zlatnom. U govoru nakon što je proglašen za lava, Milo Đukanović je istakao:
„Nagrada nije priznanje samo meni, već svim našim građanima koji su doprinijeli da savremena Crna Gora bude zemlja prepoznatljive multikulturalnosti i međuvjerskog i međunacionalnog sklada, uspješna evropska priča na Balkanu kako su je do nedavno nazivali međunarodni zvaničnici, kredibilna članica NATO i lider u procesu evropske integracije.“
Pa zar ne bi bio sevap, makar zbog tih zaslužnih građana i njihovog doprinosa ovoga što je pobrojao, da baš njegov lik kao našeg savremenog zlatnog lava metnemo na državna znamenja, umjesto onog lava što ga je u svoj vakat stavljao knjaz i potonji kralj Nikola I Petrović, motivisan time da pravi srpske razlike dok je koketirao sa Latinima koji nam ovoga današnjeg darovaše kao gotov proizvod.
Neka za života tvorac najuspješnije evropske narko države sa Balkana, od koje se u tom smislu slobodno mogu da zastide i države Latinske Amerike, doživi da bude uvažen i priznat među svojima a ne samo među Latinima.Prištepajmo ga, sad je prava prilika kada su nam ga ovako divno pozlatili, pa dok podvlači mafijaško-političku karijeru neka mu i to bude prilog životnom djelu a priznanje njegovom legatu, koji nam je ostavio da se u njemu davimo kao društvo. A silan i zlatan penzioner se učini od njega, dok kao lav posle svega šeta slobodno na ruševinama dostojanstva narodnog. Ovog naroda, koji mu posle svega što je uradio na ulicama Podgorice ne smije ni da dobaci koju, po zasluzi, nego ga i dalje bojažljivo gleda i koji dalje strahuje od prvozvane Britve a potonjega Zlatnog lava.
