Kvalitet se postiže biranjem, odabirom. Ako hoćes zdrave i mesnate paprike moraš na tezgi da ih biraš jednu po jednu. Ako hoćes jeftinije paprike kupi paprike na džak ali rizikuješ da ćeš u đžaku naći trule i sparušene paprike.
Upravo ovo vrijeme je vrijeme kupovanja na džakove ili vrijeme hiperprodukcije.
U doba SFRJ da bi postao pjevač ili glumac postojale su stroge stručne komisije sastavljene od obrazovanih ljudi. Komisije su odvajale kandidate po kvalitetu. Nije bilo dovoljno (u izrazito talentovanoj naciji) imati lijep glas da bi postao pjevač ili da dobro glumiš da bi postao glumac morao si biti čovjek za to i društveno odgovoran. Glumci i pjevači tretirani su kao zabavljači i morali su biti predodređeni za profesionalne zabavljače.
Uporedite Pavla Vujisića, Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Ljubišu Samardžica… Čolu, Miroslava, Brenu, Lepu … sa ovim današnjim picopevcima, Gospoda i škembad.
Novi zabavljači što se tiče zanata imaju ga, a ono što mnogi od njih nemaju je profesionalizam iliti to da moraju da poštuju svoju publiku. A u publici mogu biti i ćaci i blokaderi, razlučiti ljudi. Profesionalci moraju poštovati svakog – to je zakon i tačka.
Ono što neki novi glumaci i pjevači nemaju, a što je jako pogubno je nedostatak društvene odgovornosti. Danas je takvima bitno uzeti lovu ili da se pojave u javnosti, a kakve su posledice toga to njih ne zanima.
Kad bi bilo stani-pani svako bi više volio da mu slijepo crijevo operiše najgori hirurg nego neka muzicka ili glumačka mega zvezda. Problem je što bi neki zabavljači prihvatili da nekom operišu slijepo crijevo za lovu. Posledice ih apsulutno ne interesuju.
Zato gledamo uplitanje zabavljača u antidržavne akcije, slikavanje sa ratnim zločincima, pljuvanje po sopstvenom narodu… za pare može sve i ako treba operacije na otvorenom srcu