Da li će doći vrijeme da se iznad ove Gore Crne napokon razvedri, da ne živimo u zemlji u kojoj već nešto manje od 30 godina je iznad i oko nas magla. Sjećam se onih parola kada su nas ubjeđivali kako godine počinju januarom, pa onda poruke da živimo bolje, pa onda…, da ne nabrajam sve do onih posljednjih kako će nam radni dan biti 7 časova, plata preko 1.000 evra a minimalna penzija 450 eura.
Da, ove dvije stavke su tačne, ali nam nisu rekli kako ćemo sa tim većim primanjima moći da kupujemo realno manje nego sa onim „bjednim“ penzijama i platama. Ne znam kome da ovaj narod vjeruje, da li ministrima, poslanicima, ili premijeru koji nam uglas govore i ubjeđuju nas da živimo bolje, ili pak da vjerujemo statistici ili sami sebi kad odemo u prodavnicu i tamo vidimo cijene na artiklima i shvatimo da se na kraju iz prodavnica vraćamo sa mnogo manje stvari u kesi. Još je ostalo da nas ubijede kako to što vidimo nije to, da su nam ustvari kese mnogo veće a da mi to nismo dobro ni vidjeli, kao ni one obećavajuće predizborne bilborde.
Ko zna, možda su u pravu a mi smo u stvari već skoro 30 godina kao one guske u magli, ili pak kao u pjesmi čuvene Josipe Lisac „Magla svuda oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas, magla svuda oko nas, prekasno je uzaludno, sve je dublji jaz“. Da, tako je pjevala Josipa još 2005. godine a mi još uvijek ne shvatismo koliki je taj jaz između običnog naroda, kome su oni darivali minimalac i naših nazovi predstavnika kojima smo darivali svoj glas. Kolika je njihova kesa kad se vraćaju iz prodavnica, a kolika običnog građanina koji još vjeruje da će sa radom od 7 časova dnevno moći da umjesto pristojno da živi morati da preživljava, ali šta ćeš kada ono sa bilborda je lijepo zvučalo, a mi naivni! Nije ni čudo što povjerovasmo bilbordu, kada smo povjerovali i onima lijepima i mladima prije tri i po decenije koji su nam otkrili da godine počinju januarima, a mi kao da to nismo znali.
Ko nam je kriv, pa sad to nam je što nam je.
Magle se obično podižu, ovdje kod nas u Boki, prisjećam se tih maglovitih jutara kada ne vidiš drugu stranu zaliva, mislili smo da je to umjetna pojava dok bi brodovi one naše mornarice izašli na otvoreno. Da, tako su nam pričali dok smo bili mali sve dok nismo shvatili da je to zbog temperaturne razlike mora i vazduha. Oni gore na kopnu, na primjer kad sam bio u Pljevljima, mislio sam da se bude sa maglom kao nuspojavom proizvodnje u Termoelektrani dok nam domaćini nisu objasnili da to i baš nije to, ali i da će se magla ipak razići. Da, i razišla se, ali mi je čudno da se iznad ove naše političke Gore Crne nikako ne raziđe, pa ni poslije litija i onog 30. avgusta 2020. godine kad nam se za trenutak učinilo da bi nebo moglo biti plavo i da bi napokon, kao u onom političkom obećanju mladih i lijepih, mogli da živimo bolje. Ali avaj, uzalud smo se ponadali, kao i sa onim obećanjem kome smo i onda kao i nedavno nasjeli. Ne znam samo do kada ćemo tumarati kao one guske u magli, i da ćemo čekati neke nove bilborde i ne vidjeti kako oni koji nam ih postaviše ustvari pristojno i lijepo žive, a što i ne bi kad mi nikako da udarimo glavom o zid i shvatimo koliko je sati, i na ovom našem zidnom i na onima iz čuvene kolekcije koje ASK nikako da procjeni i da saznamo kako ih taj neko ima sa platom koja mu je bila 1.500 eura, i koji je rekao da je kao biznismen zaradio 300 i kusur hiljada evrića, a satovi barem kažu vrijede barem jednu nulu više. A da ne zaboravim ni onu Merlinovu „Pala magla do pola Sarajeva ne vidi se ni kuća ni kapija….“ Tako je možda u Dinovoj Čaršiji a kod nas je neka druga magla pa niti vidimo, niti znamo čija je ono kuća pod Goricom? Ali da je samo ta kuća i da je samo ta Gorica, e bilo bi nam , kako Fosili kažu, lako.
Tu maglu u ovoj Gori Crnoj platiše mnogi nažalost i glavom, a nama ostaje nada da bi kaf tad ipak mogli saznati barem ko stoji iza te magle, ako ovaj odbor što ga stvori Skupština ipak proradi, a ne ostane i on u toj čudnoj nam izmaglici.
I na kraju, nadam se da će nam Bog pomoći u ovom našem ludilu gdje brat kidiše na brata, i gdje izgubismo razum, što mi reče ovih dana jedan poznati ljekar iz Beograda „Odijeliše nam se Perice porodice!“, samo sam mu odgovorio „Dragi moj doktore mi smo to u Gori Crnoj na žalost osjetili, zato se nadam da će ako mi već nemamo razum podariti nam bog.“ Za nadati se!
