Sa nevjericom i u šoku, kao i svi građani Crne Gore, primili smo vijest sa Cetinja, i praktično pratili je iz trenutka u trenutak sve do prelaza iz prvog u drugi dan godine nove. Kako su minuti i sati prolazili od tragičnog događaja broj žrtava se nažalost povećavao, od 4 stigao je na kraju do 12 stradalih.
Nevjerica je o kakvom monstrumu je riječ, jer ubiti čovjeka u svađi može da se i razumije, ali ubiti nevinu djecu, to ne može normalni ljudski um da prihvati, taj čin je monstruozan.
I dok sam pomno pratio vijesti iz Prestonice, prisjetio sam se riječi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji mi je uoči osvećenja Hrama Hristovog rođenja u Podgorici u kratkom intervjuu rekao: „Dok se ne ispuni amanet Njegoša i na Lovćenu, crnogorskoj kapi, vrati srušena kapela i u nju polože mošti jednog od najvećih Crnogoraca, tek tada će se vratiti mir među Crnogorce!” Da, tako mi je, ispade među prvima, rekao veliki Mitropolit, uz opasku „vrati se u Hram da ti nešto ja kažem u taj mikrofon“.
A poznavao je Mitropolit Amfilohije to Cetinje i Cetinjane, osjetio je na vlastitoj koži tu ubačenu crvenu klicu bratoubilačkog razdora u grad vladika i sveštenstva.
Ona ranija vlast jeste branila crkvu, branila povratak kralja, ali je zapošljavala narod, gradila mu fabrike. Ovi njihovi nasljednici, od devedesetih, bez obzira da li su se predstavljali kao vlast ili ljuta opozicija, nastavili su borbu sa sveštenstvom, ali, ispostavilo se, i sa narodom. Ukinuli su im jednu po jednu fabriku, ostavili radnike na ulici, nudeći im šverc kao spasenje, kriminal kao izvor blagodeti života. Ta vlast je odlučila da baš tu, u tamošnjoj policijskoj stanici osnuje paralelnu, svoju novu crkvu, kao da je neko drugi gradio Mitropoliju, Stanjeviće i da ne nabrajam, da stvori i poturi novog lažnog mitropolita, kome, gle čuda, ni svoje unuke i bližnje nisu vodili na krštenje.
Zato i nije čudo što danas na Cetinju imate najviše osoba iz miljea kriminala, najviše nelegalnog oružja, što se tamo voze blindirana vozila, da to su navodno čuvari tog novog kriminalnog poretka kojima je pod plaštom odbrane Montenegra sve to tolerisano. Za razliku od njih, sveštenici po Cetinju moraju da šetaju pod pancirima, a oni mladi polaznici bogoslovoje ne rijetko su bili prebijani pod plaštom i u cilju “prevaspitanja”. Pa zar donedavno u odbrani patriotizma Montenegra, jer tako su oni voljeli da zovu svoju državu jer im je Crna Gora djelovala suviše arhaično i retrogradno, pa i istočno, a oni su težili zapadu i Evropi.
E, kako ispade „Goro Crna“, vrijeme je da se probudiš iz tog tridesetogodišnjeg košmarnog sna, da pogledaš očima realnosti, da shvatiš da ti Prestonica ne služi kao baza kadrova za kriminal, već da tu žive potomci najumnijih i najhrabrijh među tobom!
Da, nisu srcem došli onomad da te “brane” ni ondašnji predsjednik, sa sigurnosnom svitom predvođenom prvim policajcem Veljovićem, ni ražalovani Ranko, a ponajmanje novosadski demokrata. Svi su oni samo dolazili iz ličnog interesa, da potpale vatru na Belvederu, da te Cetinjane radikalizuju, da ih pomamljuju da im tepaju “grad heroj”, da potpale vatru na Belvederu.
Grad heroj, međutim, nije znao, ili htio, da ispoštuje dolazak Patrijarha SPC, koji pod pancir plaštom i čuvan kordonom specijalaca došao na uzvišeni čin ustoličenja novog Mitropolita Crnogorsko-primorskog. Na identičan način su dočekali novog predsjednika države Jakova (umalo da ga linčuju), premijera Dritana (kome psuju “šiptarsku majku”), novog premijera Milojka i Mandića (kojima psuju četničku majku), ali pri tome nisu odbijali apanaže i duple budžete.
E, vrijeme je da se upravo to Cetinje podsjeti na političare koji su im umjesto Oboda, Tare, Košute, nudili fabriku čokolade (Milo i Krivi i njima slični postupiše tada kao Marija Antoneta), a potonji njihov premijer Marković sa cetinjskog guvna predizborno poručio Srbima u Gori Crnoj da “spreme traktore”.
E, vrijeme je gospodo političari, da to Cetinje i Cetinjane probudite iz tog košmarnog sna, da preduzmete sve da se ovakve tragedije više nikad ne ponove. Umrli se ne mogu vratiti u život, od patetike se ne živi, niti će ikome biti bolje.
Jedino što možete je da iz ovoga nešto naučite, ali kako reče i napisa svojevremeno Branko „Znam ja nas, jebo ti nas“, bojim se da će veliki Ćopić, koji je progovorio glasno u vremenu kada glasno baš i nije bilo pametno, ipak ostati u pravu. Pisac se razočarao u tekovine NOB-e, kada je vidio da su jedni profiteri zamijenili druge, da se neke stvari i navike ne mijenjaju,
Ipak, uzdajmo se u Boga, i braćo Crnogorci, razmislite o riječima Mitropolita Amfilohija i pomirenju.
Na zalost godinama su političari sejali mrznju po Cetinju. Ovi nemili događaji to i potvrđuju. Nadam se da će se narod izmiriti i početi normalno da živi. Svaka čast za tekst koji je napisan!