Suzdržavao sam se da išta pišem o protestima koji se dešavaju na našim, ali i ulicama u regionu. Razlog za takav pristup je, prije svega, što kao čovjek podržavam skoro sve proteste, posebno kada je u pitanju mladost, jer svi smo mi bili nekada mladi i buntovni. Drugi razlog je što nisam želio da se stavljam ni na čiju stranu, posebno kada niste u toku pravih dešavanja. Ali, pošto ovo što se dešava na ulicama, barem po meni daleko prevazilazi takozvane proteste studenata, a na to me je navelo ponajviše ponašanje izvjesnog srpskog mlađanog (barem po izgledu) poslanika, mislim da je docent na nekom fakultetu, ali i vođa određene opozicione partije, koji je imao neviđenu želju da uđe u prostoriju gdje se održavao, valjda, kolegijum srpskog parlamenta.
Toliko mu je bila jaka želja da samo što nije ujedao obezbjeđenje koje nije imalo ništa lično sa njim već je samo obavljalo svoj posao. Čovjek se gurao, šaketao, upražnjavao sve borilačke veštine, koje su daleko od demokratskih nastupa, posebno ne kakve je zastupao njegov politički učitelj. Dakle, to je na sve ličilo samo ne na kulturan, profesorski nastup koji bi trebalo da posluži mladim studentima za primjer. On se svojim ponašanjem ne razlikuje od onih batinaša pod kapuljačama.
Drugi čin, da me na ovo nagnalo, nije ponašanje gospodina Đilasa prema mladićima koji su lijepili plakate protiv njega, već nedavno objavljeni tonski-telefonski nastup gospodina Đilasa prema svojim povjerenicima, čini mi se u Rumi, gdje ne samo što potvrđuje svoju umiješanost u proteste fizički već i kao finansijer istih. Kako protumačiti njegove rečenice „zašta vas ja plaćam“, „hoću incident koji nam je potreban“!? Za razliku od pomenutih, a moglo bi ih biti još, a oni me podsjećaju da je u pitanju ipak nešto više od običnih studentskih protesta, je profesor Čeda Antić sa Filozofskog fakulteta, poznat od ranije kao opoziciono opredijeljen, koji pokušava da unese u svu ovu situaciju „zrno razuma“ i usmjeri svoje mlađe kolege studente na pravi put (barem po njemu) protesta, koji treba da budu i ostanu isključivo studentski.
Ovih dana, kao i većina građana, pratim medije u namjeri da dobijem više informacija o prekograničnom dešavanju. Ono što vidim je očigledan navijački rat koje vode mediji. Na jednoj strani su, kako stoji, opozicioni N1 i NOVA S, ili kako ih predstavljaju Šolakovi mediji, a na drugoj bliski zvaničnoj vlasti i predsjedniku Vučiću, TV Informer i Pink. I jedni i drugi se praktično utrkuju ko će više biti naklonjen onome što zastupa ili za šta je „plaćen“ da podržava. Ni kod jednih ni kod drugih ne vidim trunku preko potrebnog „zrna razuma“ koji bi vodio ka smirivanju situacije i prepuštanju institucionalnim sistemima da razrješe zahtjeve „studenata“. Naprotiv, umjesto pomenutog „zrna“ svjedoci smo samo pokušaja razjarivanja naroda, a što donosi samo nepotrebne i neželjene sukobe istog naroda.
Kada je u pitanju javni servis, rekao bih da je on kolaterala pomenutih interesa, i da je ustvari u poziciji ping-pong loptice. I jedni i drugi ga se odriču i stavljaju ga da je u funkciji onih drugih, to jest vlasti, to jest opozicije. A po onoj iz nedavne prošlosti uvreženoj da je u pitanju „TV bastilja“ protestanti se po navici skupljaju ispred toga zdanja u Takovskoj ulicisa pištaljkama i bubnjevima, rekao bih „de žavi“.
Na ponašanje srpskih medija nisu ostali imuni ni mediji iz bliskog im okruženja, a posebno se tu ističu mediji iz Hrvatske raspirujujući sukobe u susjedstvu, gdje sam barem u jednom nastupu profesora Žarka Puhovskog na njihovom javnom servisu nazreo to potrebno „zrno razuma“, koji je ipak konstatovao da u oviim protestima ima i značajna doza politike, ali ne naivnosti. Puhovski je jedan od rijetkih koji je konstatovao da Vučić trenutno ima najveću spoljnu podršku (SAD, Rusija, Kina, pa i najvećeg dijela Evrope).
Dakle, ne želim da se stavljam ni na jednu u ovom slučaju stranu, jedino što želim je da se pojavi to „zrno razuma“ a ne mržnje i „bratoubilaštva“, i da institucije sistema preuzmu stvar u svoje ruke. To zaslužuju žrtve novosadske tragedije, a riječi majke poginulih djevojčica kao da niko nije čuo. Valjda je njoj teže nego svima nama. Trebalo bi biti. A ne se skrivati kao i uvijek iza naroda i u ime naroda. Za propuste, a bilo ih je, i za žrtve neko treba da odgovara!
Perica Đaković
Kad bi to bila neka druga zemlja a ne Srbija, pa da gledamo nekako sa strane, postojalo bi zrno razuma.
Ovi mladi ljudi, sem bolesnog ponasanja nemaju druge ideje, kazu da ce da kontrolisu, ko su oni, da li njih neko kontrolise, i odmah nas svrstavaju na drugu stranu, po mojem osecaju , pravu stranu.
Pa zar mladi Milos Pavlovic nije pokazao koja
Strana je prava, treba da idu sa njim.
Pozadinu svega znamo.Nema predaje!