Kao i što se očekivalo, parlamentarna većina potvrdila je već potpisаne sporazume naše Vlade i države Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa su nam samo sjednice Parlamenta poslužile za onu narodnu „Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“. Može i tako ali može i sa istorijskim pitanjem „Šta je starije – kokoš ili jaje?“. Pitate se kako sad to, pa mislili smo, ili sam barem ja mislio, da narod bira Parlament, a Parlament Vladu. Bilo bi logično, ali mi je nelogično da poslanici koji kažu da su predstavnici naroda ne slušaju narod, a pokazalo se da Vlada ne zarezuje Parlament, već ovaj svira po njihovim notama. Dakle, što bi rekla Tijana Dapčević, „Sve je isto, samo njega nema“!
Možda se mnogi neće složiti sa mnom, jer će tvrditi „da od 30. avgusta živimo demokratiju“,
ostavljam ih da žive u tom ubjeđenju, a narod će dobro procjeniti i njihov a i moj stav.
Dosta mi je čudno bilo ovo posljednje zasjedanje parlamenta, u kome smo svi zajedno mogli da vidimo da jedna, istina nova ministarka, uspješno, čak i bolje brani stav od svog šefa, trenutno odsutnog na putu u Americi, toliko dobro da im čak nije odgovorila ni na jedno pitanje, vrteći ih stalno u krug od tog da navodno prodaje zemlje neće biti, do tog da ko ne želi ne mora prihvatiti arapske investicije. Što bi rekli neka se posle sam u tišini kaje. Meni je od svega toga znatno čudnije bilo to što niko od predstavnika opozicije nije prihvatio amandmane DNP, odnosno Milana Kneževića.
Ponajprije tu mislim na URU i Dritana Abazovića, jer da su dali svoj glas za bilo koji amandman doveli bi direktno u pitanje Spajićev potpis na Sporazum, jer bi onda naša Vlada morala da pošalje Emiratima sporazum na pojašnjenje. Najčudnije mi je to što niko pa ni PES nije dao svoj glas za amandmane vezane za eventualnu imovinu porodice Đukanović za koju se sumnja da je ona baš u Emiratima, gdje je Milo svojevremno postavio za ambasadora sebi povjerljivu osobu, a i sam je često tamo boravio.
Čudno je na neki način i ponašanje najbrojnijih opozicionara koji su napustili salu prije glasanja glasno govoreći da oni nisu protiv investicija, ali da neće kao da glasaju. Ovako njihov izlazak ostavlja sumnju u raniju priču o dilu između njih i Spajkija oko njihovog prekida bojkota i
povrtka u Parlament. Sve to ima dosta čudnog mirisa, a posebno ponašanje poslanika PES-a koji su se držali uzdržano, kao čovjek ili životinja kada iznenada naiđe na medvjeda.
Sam čin glasanja za Sporazum o saradnji u turizmu (gle čuda, ni jednom nam se nije tim
povodom oglasila ministarka turizma, a čuli smo je nakon svakog sajma, a nije ih bilo malo, gdje je ona prisustvovala) i razvoja nekretnina. Čudno mi je bilo i ponašanje predstavnika sa sjevera države koji su nas sve ubjeđivali kako se oni raduju dolasku Alabara zaboravljajući da on ni jednog trenutka nije iskazao želju za takvim ulaganjem, posebno ne za stanogradnju u Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, i da ne nabrajam, jer cijena kvadrata tamo je mnogo manja od one na primorju, pa ostaje jedino da čovjek razmisli o ulaganju u nikšićki „Sunčani grad“ ili još bolje u „Velje brdo“ u Podgorici, gdje je cijena kvadrata stanogradnje kao na primorju, ili skoro kao i u Beogradu na vodi.
Eto, za nekog uspješno ili ne, završismo prvi dio sage sa šeicima, sad nam preostaje da pomno pratimo koje će i kakve biti konsekvence po povratku Spajkija iz Amerike. Interesantno će biti vidjeti ko će ostati u Vladi a ko ne, kako će se sve ovo odraziti i na podgoričku skupštinsku većinu.
Znamo dobro da svi volimo kolače, ali može i za neke biti ona stara narodna „Prošla
baka sa kolačima, pa ko je jamio jamio je“. Uz put biće interesantno saznavati i ko je sve znao za gospodina Alabara, jer ispostavlja se iz dana u dan da se sve više ljudi sretalo sa njim. Ali njemu kao starom i iskusnom biznismenu sve to ne smeta, kao što mu nije smetalo ni u biznisu sa Vučićem u Beogradu na vodi, njemu je bitno da dobije ono što je naumio, a i što je moguće, znajući dobro nas, neko ponudio i možda obećao.
Zavjesa je tek spuštena poslije nekoliko činova, a njeno podizanje sa nestrpljenjem svi očekujemo, kao i stav SDT–a oko slučaja Vanje Ćalović Marković, to jest ko stoji iza fejs stranice koja je objavila onu prljavu priču. Mnogi su se od toga ogradili, osudili napad na ženu pa čak i sinoć u Parlamentu, ali čini mi se neke
pripadnice ljepšeg pola ne toliko iskreno, pomalo čak i sarkastično.
No, sve je to možda farsa, ali sigurno je da je to život, a on teče dalje!
Perica Đaković
23.04.2025.
Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici kolumne nisu nužno stavovi redakcije portala083
