Posljednja dešavanja u ekonomiji Gore Crne navela su me na razmišljanja kome je potrebno da zavarava svoj narod o „ekonomskim“ uspjesima i dostignućima kojima nas vode vlade ove države posljednjih 25 i možda malo više godina. Još se sjećam kazivanja tada mladog predsjednika Momira Bulatovića koji je premijera pripravnika Mila Đukanovića hvalio kao pravog ekonomskog virtuoza koji uspješno kormilari privredom tadašnje Crne Gore. Sam mlađani premijer nam se lično hvalio da pod njegovim vođstvom Crna Gora po prvi put u istoriji samu sebe izdržava i da joj nisu potrebne donacije koje je dobijala u bivšoj državi. Da, i tada nam je to zvučalo malo čudno, ali za dobro upućene, a kakav je bio i sam Momir, znao je odakle dolaze sredstva, od biznisa koji je Crna Gora preuzela od Titove Jugoslavije a zvao se državni biznis, ili u prevodu „šverc cigareta“.
Da, sve bi to bilo normalno jer je u to vrijeme 80-85 odsto biznisa završavalo u državnoj kasi a 15 do 20 procenata u rukama onih koji su bili uključeni u taj biznis. Ali kako su se procenti mijenjali na štetu države, a med ostajao na prstima onih drugih, dolazilo je povremeno do prvih varničenja u košarkaškom paru Momo-Milo, sve do činjenice kada je predsjednik pitao premijera kako to da Crnogorci konzumiraju više banana od svih u Evropi. Da podsjetim, zbilo se to u drugom predsjedničkom TV duelu. A šta se krilo u uvećanom uvozu banana, saznali smo kasnije kada se uz šverc cigareta pojavio i šverc kokaina, i hapšenja naših pomoraca na morima svijeta. Da je šverc bio odobren i od prvih svjetskih policajaca potvrdio je lično u svojoj izjavi nekadašnji američki ambasador u Beogradu, i prvi čovjek CIA za Balkan sa sjedištem u Rumuniji, Vilijem Mongomeri „u akciji rušenja Miloševića“.
Da, tako je Crnu Goru vodila ekonomski vlast ka Gori Crnoj. Ekonomisti su nam skretali pažnju da je nemoguće da se državni deficit od minusa od preko 80 odsto (odnos uvoza i izvoza), a da pri tome skoro i da nemate privredu može ispeglati ničim dugim nego novim zaduženjima, nelegalnim poslovima iliti švercom, odnosno vraćanjem para u budžet sumnjivim biznisima, navodno stranih dokapitalizacija ili ti ulaganja u tranziciono razorenu privredu i državu. Sve je to išlo, što se tiče bivše vlasti, do slučaja Buljarica kada su navodno i tada neki Arapi htjeli tamo da prave novi grad između Bara i Petrovca. Te Arape je, malo čudno, zastupala sestra prve porodice, ista ona osoba koja je bila uključena i u slučaju prodaje Telekoma, za šta su Mađari platili velike penale na osnovu američke presude, pa da ne nabrajamo i druge tranzicione procese. Možda bi taj biznis sa Arapima , njihovim ili našim, u Buljarici prošao da Mitropolit Amfilohije nije odbio prodaju crkvene imovine, iz čega se izrodio predlog zakona i pokušaj stvaranja nove (DPS) crkve koju je Milo lično najavio na njihovom kongresu u Nikšiću. Iz toga su se izrodile Litije, pa i izborni pad koji je, dobrovoljno ili pod pritiskom Kvinte, lično oglasio i tadašnji gospodar Gore Crne Đukanović, spominjući i neki odlazak u „šume“.
Narod se ponadao da je došao kraj takvom ekonomskom vođenju države, ali je ubrzo shvatio da je prevaren. Usljedila su nova zaduživanja, ali i ne odricanje od državnog biznisa broj jedan, oko čijeg vođenja su se sukobili interesi ljudi koji su sebe smatrali zaslužnima za pobjedu tog 30. avgusta, ne računajući i na do tada nepoznate mladiće koji su se i na svoje iznenađenje pod navodima eksperata, ili ti apostola ugurala u 42. pobjedničku Vladu, uz veliku pomoć Kvinte i nekih trebinjskih grupa. Uzaludna su bila uvjeravanja da smo otkrili švercerske kanale duvanske mafije, ali i biznisa oko banana. Državni posao je nastavljen, nekim drugim pobočnim putevima, sve dok se na kraju nije prebacio iz Gore Crne u susjednu nam državu. Shvatajući da su ostali bez udjela u biznisu, naši političari su osmislili neke nove načine za privredno vođenje države. Naravno, usljedila su nova zaduženja, ali se po uzoru na učitelja Mila pojavila i stara ideja, samo umjesto Buljarice na meti je Velika plaža, ili kako je narod već prozva „Velika laža“. Da li će poslanici ponoviti glasanje, ili će porazmisliti o opomeni koju im je uputio predsjednik Milatović vraćajući Sporazum na raspravu, ali i sami Ulcinjani, pa i veliki broj pravnika, predstavnika NVO, ili će određeni interesi nadjačati te glasove, pa i one da je za usvajanje potrebna dvotrećinska većina, dakle umjesto 46 sada biti potrebna 54 poslanika? Ko zna da li je sa ovim u vezi i navodno novo saznanje da je lider Bošnjaka i ministar vanjskih poslova još prošle godine, u decembru za svog savjetnika angažovao penzionera i počasnog predsjednika SDP-a Ranka Krivokapića, ili je i to ugri, kao i neke druge parlamentarne igrice oko Ibrahimovića i njegovog nenapuštanja koalicije sa DPS-om u Bijelom Polju, a na čemu insistira DNP pa i još neko u tzv. Parlamentarnoj većini, ubrzo ćemo saznati. Da li je vrijeme za istinu?
