U sjenci dnevno-političkih potresa i iščekivanja izmjena Ustava povodom neradne nedjelje, javnost je ostala uskraćena za jednu vijest koja je prošla tiho, gotovo stidljivo — kao da je i sama znala da bi, ako se previše zagleda u nju, mogla izazvati salve smijeha, a možda i nelagodu. Dok su reflektori bili upereni u „velike teme“, ispod radara je odigrana mala, ali simbolički raskošna predstava crnogorske političke svakodnevice.
Na scenu stupa istaknuti Srbin — barem po novijem tumačenju. Vladimir Ružičić. U prethodnim epizodama serijala bio je Crnogorac, i to ne bilo kakav, već onaj tvrđi, koji se sa zanosom i moralnom superiornošću borio protiv Srpske pravoslavne crkve, noseći barjak sekularizma i državnog identiteta. Danas je, međutim, došlo novo doba, a s njim i novo čitanje sopstvene prošlosti. Ideološka garderoba je promijenjena, bez šminke i bez pauze za reklame — glumac je ostao isti.
Bez buke, bez konfuzije i bez ikakve potrebe za objašnjenjem, Ružičić prelazi u sledeći čin. Na predlog Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, kojim rukovodi Nova srpska demokratija, a na čijem je čelu Slaven Radunović, imenovan je za predsjednika Komisije za žalbe u postupku za povraćaj oduzetih imovinskih prava ili obeštećenje. Uloga ozbiljna, funkcija odgovorna, a lice pravde — već dokazano u promjenama žanra.
Na osnovu člana 36a, stav 2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, ministar predlaže, a Vlada Crne Gore imenuje. Zakon je ispoštovan do posljednjeg zareza. Biografija je fleksibilno pročitana. Ideološke kolizije su uredno preskočene, kao fusnote koje kvare ritam teksta. Uostalom, u Crnoj Gori se odavno zna: zakoni su kruti, ali biografije moraju biti prilagodljive.
Tako je država dobila predsjednika Komisije za žalbe sa bogatim iskustvom — ne toliko u povraćaju imovine, koliko u povraćaju sopstvenih političkih identiteta. Ako je suditi po dosadašnjoj praksi, teško da je iko kompetentniji da odlučuje o tome šta je kome oduzeto i šta treba vratiti, od čovjeka koji je uspio da sebe vrati u svakoj političkoj sezoni.
Na kraju, ostaje samo nada da će Komisija raditi efikasno, nepristrasno i dosljedno — barem onoliko koliko su dosljedne bile transformacije njenog predsjednika. Jer u zemlji u kojoj se identiteti mijenjaju brže od ustava, jedino što zaista ostaje isto jeste ozbiljno lice dok se izvodi savršeno uigrana politička komedija.
Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici kolumne nisu nužno stavovi portala083