Svaka zajednica nosi u sebi određene osobine koje oblikuju njen identitet kroz povijesno naslijeđe, kulturu, ili kolektivne aspiracije.
Hrvatski narod, razasut od Istre preko Kvarnera, jadranskih otoka, Gorskog Kotara, Zagorja, Međimurja, pa sve do urbanih središta poput Zagreba, Rijeke ili Pule, njeguje specifičnu skromnost i praktičnost koja se ogleda u svakodnevnom životu.
Za razliku od nacija s izraženijom sklonošću mitomaniji, Hrvati čakavci i kajkavci vole svoje korijene i tradiciju, ali bez potrebe za grandioznim mitovima o vlastitoj veličini ili povijesnoj posebnosti.
Međutim, kada se u tu sliku uključe pojedinci ili skupine s drugačijom psihološkom i povijesnom prtljagom slika se mijenja.
Hrvati Dalmacije, Like, Slavonije i zapadne Hercegovine (ne svi, ali mnogi), mentalitetom i pogledom na svijet znatno se razlikuju od Hrvata zapadno od tzv. „Šešeljeve linije“, a u stvari linije turskih osvajanja Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Pored skromnog Međimurca, odjednom imamo razmetljivog Splićanina ili Hercegovca.
I kad bi sve ostalo samo na kompleksu više vrijednosti izraženom kod prosječnog Dalmatinca čiji su korijeni iz zaleđa Dalmacije, to bi čak bilo i simpatično. Međutim, upravo taj dio društva uvijek glasa za desne kandidate.
Hrvatska desnica nije sporna zato što je desnica, naravno da hrvatskom narodu treba opcija koja će se zalagati za očuvanje hrvatskog načina života, obitelji, braka, tradicije, vjere, hrvatskog sela…
Problem s hrvatskom desnicom je što je smisao njenog postojanja i osnova njenog djelovanja – srbofobija.
Tako je Domovinski pokret u pregovorima s HDZ-om oko sastavljanja vlade imao samo jedan uvjet, da u vladu ne uđe stranka Milorada Pupovca. Riječ je o stranci koja predstavlja ono malo Srba, što je u Hrvatskoj ostalo (1900. činili 26.5 % stanovnika današnje Hrvatske, a 2025. ih je manje od 3%).
Postavlja se logično i ljudsko pitanje: zašto 30 godina nakon rata, Srbi, sa svojih jadnih 3% posto nekom u Hrvatskoj smetaju?
Zamislite kakav je mentalni sklop onih Hrvata koji patološki mrze Srbe?!
Kad jedan mlad čovjek iz okoline Zadra umjesto da se spusti do morskih orgulja ili da se uspne na proplanak pored Obrovca i gleda Velebit, po cijele dane visi na srpskim You Tube kanalima i piše komentare pune uvreda, mržnje, gnoja, ludila…
Zamislite ljude u Bibinju koji 30 godina nakon rata zabranjuju koncert Saše Kovačevića samo zato što je Srbin?! Kovačević je u vrijeme rata imao 6 godina!!!
Jeste li primijetili da su ustaštvo i srbofobija najpopularnije ne u čisto hrvatskim krajevima poput sela u unutrašnjosti Istre, nego baš u onim krajevima u kojima su Srbi masovno prelazili na katolicizam?
U zadarskom kraju, gdje je srbofobija najveća, običaj je bio da žena preuzme vjeru muža, pa su mnogi hrvatski desničari iz tih krajeva zadojeni „srpskim“ mlijekom?! Osobno znam Ivanu iz okoline Zadra, rođenu kao Jovanka.
Sjetite se primjera Miladina Prše, koji je uzeo ime Dado. Kada je strana televizijska ekipa snimala prilog o njemu, on je puštao Thompsona.
Već godinama proučavam hrvatsko-srpski sukob i konstantno nalazim da su nositelji srbofobije u Hrvatskoj pokatoličeni Srbi, potomci onih čiji su preci izdali vjeru svojih djedova i prešli na katolicizam. Ti ljudi sa srpskim prezimenima imaju teške komplekse i krizu identiteta.
Kad se prezivaš Matić, Vidović, Prtenjača i dođeš u Hrvatsko Zagorje ili Hrvatsko Primorje, tamo ti izvorni Hrvati kažu, kad čuju tvoje prezime, „vi niste domaći, vi ste tuji“. Hrvat iz Istre kad čuje prezime „Prtenjača“, on se odmah sjeti Martića i Babića i balvana kod Kruševa.
Pisao mi neki Hrvat Ševo iz Dalmacije, nekulturno, neodgojeno, ali nije imao odgovor kad sam ga pitao: „Šta ti dođe Boško Ševo, četnik, Srbin, koji je započeo tzv. Balvan revoluciju?“
Kod Srba prave hrvatofobije i nema, možda samo kod dijela protjeranih Krajišnika, i po tabloidnim medijima, da bi se prebacivanjem loptice na „ustaše“ i „hrvatsku službu“, sakrilo prave probleme srpskog društva, koji s Hrvatima nemaju veze. Ali mitomanije kod Srba i te kako ima.
Hrvati Istre, Kvarnera i otoka, Hrvati iz Hrvatskog Zagorja, Gorskog Kotara, Prigorja, Bilogore, Podravine… kao i urbani Hrvati iz Pule, Rijeke, Zagreba, Varaždina… nemaju mitološku svijest.
Oni ne žele da su najstariji narod, da su najveći narod, najpametniji narod. To ne znači da oni ne vole svoje, i te kako vole, ali oni su ljudi poput Slovaka i Slovenaca, radni, vrijedni, mirni, bez potrebe da se eksponiraju.
Kad jedan čovjek iz Krapine ima na računu 100 000 eura, on vozi auto od 2 000 eura. Kad jedan Srbin iz Srbije ili pokatoličeni Vlaj (da ne kažem Srbin) iz Zapadne Hercegovine ili Dalmatinske Zagore ima 100 000 eura, on vozi auto od 150 000, a na kući nema fasadu.
Srbi imaju mitološku, skoro mitomansku svijest. Kod Hrvata takvu svijest imaju samo pokatoličeni Srbi.
Srbi vole da je sve kod njih „najbolje na ovim prostorima.“ Kada se u Jagodini otvori novi bazen, normalan, lijep bazen, Srbi odmah pišu „najbolji bazen na ovim prostorima“. Takvi su i pokatoličeni Srbi.
Split je grad sa najvećom koncentracijom pokatoličenih Vlaja, da ne kažemo Srba. I naravno: „Hajduk je najbolji na svitu“ (a nije 20 godina bio prvak), „Bačvice su najlipša plaža na svitu“ (a ima i oko Splita ljepših), „Split je najlipši grad na svitu i nima Splita do Splita“…
Dakle, pokatoličeni Srbi su daleko sličniji Srbima nego Hrvatima. Kod njih dominira I2a genetika (kao i kod Srba), nose srpska prezimena, govore štokavski, a čakavski ili kajkavski ne mogu ni naučiti. Jedan jedina riječ, od 3 slova, „kaj“, za pokatoličene Srbe je neizgovorljiva.
Pa kako su baš oni nositelji i ustaške ideologije, srbofobije i generatori sve te mržnje?
Radi se o psihopatologiji čitave jedne etničke grupe. Čuveni švicarski psihijatar i psihoanalitičar, Carl Gustav Jungu mogao bi nam pomoći. On je razvio koncept sjene.
Sjena je ono što smo potisnuli duboko u podsvijest. Srpstvo i pravoslavlje su sjena pokatoličenih Srba.
Kad pokatoličeni Srbi gledaju Šešelja, on duboko u njima pogađa arhetipove koje nose generacijama, koje su im nosili i „čača i mater i dida i baba“, onaj jezik simbola koji podsvjesno najbolje razumiju…
Kad taj nesretni Vidović ili Matić, čuju „nigdar ni bilo da nekak ni bilo, nigdar ne bu da nekak ne bu“ oni na to ne reagiraju. Oni neće biti zadivljeni dok putevima Frankopana ulaze u Tribalj. Oni ne vole slušati „Gustafe“. Ne.
Oni traže neki starinu Hrvata, najradije bi da su i „Nimanjići“ Hrvati, ne zanima ih briljantni hrvatski znanstvenik Andrija Mohorovičić, oni hoće Teslu i Ruđera Boškovića. Kakav „Veli Jože“, niti imaju riječ „veli“ niti ime „Jože“, daj ti njima „Pad Smedereva“ i „Miloša Obilića“, daj im Gundulića koji je gotovo cijelog Osmana posvetio Srbiji, a njegov posljednji potomak bio gradonačelnik dok je srpska stranka vladala Dubrovnikom.
Zato me ti mitomani, pokatoličenjaci, mahom iz Dalmacije i Hercegovine (mada mnogi od njih danas žive i u Zagrebu i drugdje), podsjećaju na latentne homoseksualce. Mrze ono što ih privlači.
Kad jedna grupa otpadne od neke veće grupe, uvijek najviše mrzi one od kojih je otpala. I ima patološku fiksaciju na tu grupu.
Npr. kad neka grupa katolika otpadne od katolicizma i osnuje neku svoju sektu, njih više ne zanima islam ili ateizam ili pravoslavlje ili neki drugi problemi koji su u fokusu katolika, njih zanima samo da budu antiteza katolicizmu i Vatikanu.
Ovi Srbi sa područja negdašnje Hercegovine Svetog Save, negdašnje „južne Dalmacije također zvane Srbija“, Huma, Zahumlja, Travunije, Paganije, Duklje i Raške, dakle izvorne srpske države, su progonjeni tim svojim otpadom, patološki fiksirani na Srbe od kojih su otpali.
Oni ne žele prigrliti svoju sjenu i zato ona uvijek eruptira u Pribilovcima, Gruborima… ili u mirnodobskim uvjetima ovakim njihovom fiksacijom na srpske You Tube kanale, emisije, forume…
Kad bi se sjena ispoljavala samo na koncertu Aleksandre Prijović u Areni Zagreb, to bi bilo čak i simpatično, ali njihova sjena je daleko malignija, ona je tumor Balkana.
Pogledajte ovo ludilo: Stipe Hrkač je član vodstva počasnog Bleiburškog vodstva“, organizacija koja komemorira ustaše streljane od partizana na kraju 2. svjetskog rata. Emil Čić je jedan od najekstremnijih hrvatskih srbofoba.
‘Hrkač’ je bio pogrdni naziv za pravoslavne Srbe u Dalmaciji. ‘Čić’ je jedan od najstarijih naziva koji su Slovenci i Hrvati koristili za pravoslavne Srbe zapadno od Drine.
Ima neki Vidović, skromnih intelektualnih kapaciteta, ali zato neumoran u svojoj maniji pokatoličavanja srpske baštine. Tako u svrhu „dokazivanja“ hrvatstva istočne Hercegovine navodi izvjesnog Hrvoja, ali je zaboravio spomenuti da se rečeni Hrvoje prezivao – Stefanović.
Nama ne predstavlja problem konvertitstvo tih ljudi, nego to što nemaju toliko časti, poštenja, obraza i istinoljubivosti, pa da se s tim svojim izdajstvom suoče.
Pokazao sam dokumente iz kojih je jasno da su se preci Thompsona pokatoličili u 18. stoljeću, malo su kasnili (najveća katoličenja su bila u 17. stoljeću).
Ti ljudi, koji su često vjeru prodavali za manje od šake soli bili su prvi sendvičari ikad, samo što taj, od Vatikana obećani sendvič nikad nisu dobili.
Vjerujem da kad ne bi bilo sindroma konvertita ili moderno rečeno sindroma vatikanskih sendvičara, odavno bi se Hrvati i Srbi izmirili. Ne da se opet gradi nekakva nova Jugoslavija, nego da živimo mirno, da imamo dobrosusjedske odnose, da jedni drugima čestitamo praznike…
U nekoj idiličnoj slici mogu zamisliti premijere ex-Yu republika kako usuglašavaju zajedničku politiku prema EU, mogu vidjeti srpskog premijera kako nosi cvijeće na grob stradalih u Lovasu, i hrvatskog premijera Jadovnu.
Pitanje za sve nas je hoćemo li pustiti da nam tempo odnosa diktiraju ljudi sa sindromom konvertita ili vrijeme za povijesni dogovor Srba i Hrvata?
Jer ovako dalje nema smisla. Ono što rade te Hrvatine sa srpskim prezimenima je samo bjesomučno čerečenje, premetanje i krađa srpske povijesti da bi održali onaj privid u njima samima o njima samima.
Šta su oni ako nisu anti-Srbi? Srbi?!
Oduzmi Vidoviću krađu srpske povijesti, oduzmi Thompsonu (Milogorcu sa Cetinja) antisrpstvo i obojica su mrtvi ljudi.
Oni moraju tumarati po srpskim zapisima i dokumentima, po srpskim forumima, po srpskim You Tube kanalima da bi uopće opstali kao entiteti i osobe sami sebi poznate kao takve. Zato se stalno bore protiv Srba, da se ne suoče sami sa sobom.
A, prava je istina da ni Vidović ni Thompson nikad stvarno nisu postali Hrvati niti su razumjeli hrvatstvo. Thompson i Vidović su dva čovjeka iskonski preplašena konstantnim i prijetećim rasapom njihovih vlastitih osoba.
Osobnost i jednog i drugog su šizofrenične, um kaže Ida Prestar, srce vrišti Aleksandra Prijović.
Njih dvojicu treba ozbiljno žaliti, a sve nas druge još i više, jer su ove raspaljene ličnosti kadre odvesti i nas ostale u ponor vječni.
