Vi ste poslanici Srbije, ali to ne znači da je Srbija vaša.
Naravno, nije ni poslanika većine, nije ni Vladina, nije ni Predsjednikova.
Prirodno je da nakon što sam trideset godina opozicija u Crnoj Gori navijam za vas, ali za vas je nemoguće navijati.
Mmogi od vas su ranije bili vlast u Srbiji – bilo je i mnogo sramote za koju ste krivi.
Za razliku od vas, mi vaši sunarodnici u Crnoj Gori, osamdeset godina smo čekali – generacijama i generacijama, porodično, lično, živjeći i umirući, čekali i dočekali da pobijedimo najrigidniju vlast u Evropi. Pobijedili smo i bez vaše pomoći, pobijedili smo uprkos mnogim.od vas, dostojanstvom koje je zadivilo ovaj naš dio svijeta, koji je takođe bio protiv svega za šta smo se borili.
Za vas je nemoguće navijati, a ne zastidjeti se.
Ne rušite vi Vučićevu Srbiju nego sebe i zemlju koja vam ništa nije dužna.
Ne rušite vi režim nego poslednju nadu jednog istorijskog naroda da njegova država može nadživjeti njegovu djecu.
Kamo lijepe sreće da ste pustili studente da vas zamijene za trenutak – studenti su za vas profesori.
Zar je moguće da ne možete ili ne umijete bolje od ovoga?
Ovo danas nije bila demonstracija snage i mudrosti nego očaja i bijede.
Ne znam šta će biti s politikom u Srbiji ali znam cijelim bićem, dušom i razumom, da će Srbija preživjeti.
Ne znam kako će i ko da se dogovora, ali znam da vi nećete.
A da ste samo ćutali: petnaest, pedeset ili stotinu minuta, ćutali i plakali, pobijedili biste i sebe i sve druge.
Žao mi je što ne znate ništa o Srbiji i što ste je prekrili skramom i buđem svoje političke impotencije.
