Kada sam bio đak prvak nosio sam crvenu maramu i čitao kako se mali Joža sankao u koritu. U trećem sam crtao bombaša Boška Buhu i htio da budem hrabar kao on. U petom sam se sreo sa Svetim Savom, a mlađem bratu sam čitao pionirsku zakletvu. Rasli smo, starili, učili, a mijenjale su se granice, države, knjige, ulice, heroji. Mijenjala se istorija. Ko se danas sjeća Kumroveca i Jože? A ko se sjeća Moše Pijade, i ko zna da je, osim što je bio komunista, bio i akademski slikar, minhenski i pariski đak, koji je u zatvoru slikao portrete, četkicom za zube, uljem na drvetu.
Možda smo pročitali knjige istorije, al istoriju nijesmo naučili. Nažalost, nijesmo se odučili ni od idolopoklonstva, Titu, Milu, Zdravku, Mikiju, Marku, Janku, svejedno. Sad nam prave nove idolopoklonike koje ne smijemo ni da kritikujemo, jer su “nedodirljivi”. Valjda nam je suđeno da nam trebaju najmanje tri decenije da vidimo ono što nam od prvog dana stoji pred nosom.
Možda smo naučili da čujemo, ali nijesmo naučili da razumijemo to što čujemo. Niti smo naučili da je svaka kritika dobra, ako je onaj koga kritikujemo sasluša. Naučili smo da lažemo sebe, tako što nećemo vidjeti mane drugih, nego ćemo one u koje se zaljubimo preko noći upoređivati sa nekim lošim ljudima, bježeći tako od istine, a i jedni i drugi su loši.
Prevaren može biti samo onaj ko prihvati laž za istinu, jer uvijek mora biti što biti ne može jer je borba za istinu neprestana. I možda smo naučili šta je časni krst, ali ne i šta je čast.
O slobodi zlatnoj, drugom prilikom, sada je izgleda ona iznevjerena, pa će o njoj valjda ljepše i iskrenije pjevati generacije koje dolaze!!!
