U gradu Firu, albanskoj Toskani, punoj maslina i vinograda, živi pet hiljada Srba, od koji dvije hiljada muslimanske vjeroispovijesti! Da, dobro ste čuli, Srbi muslimani – tako se izjašnjavaju. I takvih ima u više mjesta Albanije, posebno u Skadru, gdje je riječ uglavnom o porodicama porijeklom iz Podgorice i njene okoline. A ovi u Firu su porijeklom iz Stare Raške doselili se na albansku obalu 1924. godine.
Zahvaljujući zadivljujućoj hrabrosti i upornosti porodice Duljević, već petu godinu radi prva i jedina srpska osnovna škola u “zemlji orlova”. Za ovu prosvetiteljsku misiju, domaćin Ekrem Duljević, darovao je svoju kuću. Preuredio je za potrebe škole u kojoj danas par stotina đaka sriče srpsku azbuku. Uče o srpskoj istoriji i tradiciji.
Nastavu za učenike od prvog do četvrtog razreda, izvode učitelji koji dolaze iz Skadra i Tirane, a angažovano je i šest vozača koji dovoze đake iz susjednih mjesta.
– Otac moga oca, ostavio nam je amanet da sačuvamo srpski jezik. Polovinom septembra 2010. godine, kada smo počeli, bio je to kurs srpskog jezika i trebalo je da ga držimo u vrijeme vikenda. Interesovanje je, međutim, bilo ogromno i sada imamo prvu osnovnu školu sa četiri, a naredne školske godine sa pet razreda, koju pohađa 213 učenika – priča Ekrem -Ećerem Dulević, koji je i predsjednik “Jedinstva”, Udruženja Srba u Albaniji.
Nijesu baš svi u Ret Libofši -Zelengori, selu sa oko 420 srpskih kuća, na periferiji Fiera, blagonaklono gledali na to što se u dvorištu Duljevića, pred ulaznim vratima škole, vijori srpska zastava. Najprije se krenulo sa pokušajem podmićivanja roditelja da djecu ne šalju u školu. Ucjenjivani su i učitelji. Kada to nije urodilo plodom, prešlo se na otvorene prijetnje, čak i smrću, članovima familije Duljević.
– Bilo je svakojakih pritisaka, od skidanja srpskih simbola, zastave i table škole, do prijetnje smrću mojoj djeci od pripadnika Crveno-crne alijanse. Bili smo prinuđeni da tokom održavanja nastave, ali i noću, držimo straže pod oružjem – kaže Ekrem, i dodaje da je sada situacija neuporedivo bolja zahvaljujući većem razumijevanju albanske države.
-Domaćini objašnjavaju da su se u ove krajeve doselili prije skoro sto godina iz okoline Novog Pazara, Sjenice i Tutina. Njihovi preci su, u stvari, muslimani srpskog porijekla, čiji se potomci danas izjašnjavaju kao Srbi i često djeci daju srpska imena. U cijelom okrugu Fier ima čak 2000 srpskih porodica.
– Planiramo da podignemo novu školsku zgradu. Urađen je projekat i o svemu smo obavestili našu ambasadu. Očekujemo pomoć matične države – kaže Dulević. – Za sada nam je Beograd pomogao slanjem dijela udžbenika, i stipendiranjem par desetina naših studenata na beogradskom univerzitetu.
U lijepo uređenoj učionici, okićenoj srpskim zastavama, prvi čas počinje školskom himnom “Sveti Sava”. Učenici pokazuju sveske sa obrađenim gradivom ispisane na srpskom jeziku, ćirilicom i latinicom, crteže sa izložbe. Na časove, kako rekoše, dolaze s velikom voljom, jer žele da što bolje ovladaju srpskim jezikom. Da steknu znanja o istoriji i kulturi svojih predaka.
Nastavnik Kozma Dima na tabli ispisuje SRBIJA JE NAŠA MAJKA, a đaci ga prate i čitaju u glas.
Sveta Trojica u Ret Libofši
Selo Ret Libofša je u opštini Libofša, koja pripada oblasti Fier. Ova oblast je poznata po antičkom gradu Apolonija gdje je jedno kratko vrijeme boravio Ciceron, slavni rimski orator. A na brdu iznad sela, nalazi se manastir Ardrenica koji je nekad nosio ime Svete Trojice. Ovaj manastir je sagrađen 1282. godine. U njemu se nalazi prelijepa freska Svetog Save i Stefana Nemanje . Vjeruje se da je u njemu krunisan Đorđe Kastriotić – Skenderbeg knez Zete i Dukađinske zemlje .
Danas u ovaj manastir, za svaki značajniji pravoslavni praznik, dolaze kako muslimani srpskog porijekla iz ovog sela, tako i Albanci pravoslavci iz okolnih mjesta.
-Mi idemo i u crkvu i u džamiju – kaže starina Ismet Duljević, koji je poklonio livadu na kojoj će se graditi nova srpska škola. – Muslimani smo po vjeri, ali moramo da poštujemo i vjeru svojih predaka. Otac mi je u amanet ostavio da čuvamo srpski jezik i sjećanje na Srbiju odakle smo došli prije skoro 100 godina. Tako mi djeci dajemo i pravoslavna i muslimanska imena, pa se moji sinovi zovu: Ismet, Ljuban, Golub, Dževahir i Mirko.
