Ivan Jastrebov je pisao o Matu kao graničnoj oblasti između Albanaca i Srba . Mat je planinski predio kroz koji protiče istoimena rijeka, a nalazi se između Kroje (planinski greben) i Debra (reka Drim sa zapada i istoka), sa sjevera između planina Dukađina tj. Mirditije, a sa juga su planine Martineš i Ćafa Murizi. Taj predeo je bio poznat pod imenom Imafija (gr. Imata, po Homeru Imata ke Migdonia). Debarska Malesija tada nije više ulazila u sastav Mata. U doba Jastrebova tu su bila 4 bajraka: Zogolj, Oloman, Čeljs i Božić.
U bajraku Zogolja je bilo ovih 19 sela: Zogolj (150 kuća — u tom selu je kula Mat, a sjeverozapadno od nje oblast Gorica), Šleć (40 kuća), Macokulj (40 kuća), Drinjan (50 kuća), Lizija (100 kuća), Ljač (30 kuća), Rumuli (35 kuća), Masuć (25 kuća), Burgaet (50 kuća), Farec (20 kuća), Žaljišta-Dželišta-Delišta (20 kuća), Branica (20 kuća), Kastriotići (10 kuća), Nanji (20 kuća), Vinjal (50 kuća), Mur (60 kuća), Selište (100 kuća), Lukinje (40 kuća), Kacinje (50 kuća). Ukupno oko 1000 kuća.
U bajraku Otoman su bila ova sela: Fuljčet (150 kuća), Kurdareći (100 kuća), Džuri (100 kuća), Tuma (-), Turja (-). Ukupno 350 kuća. Otomani su potomci onih Alomana koji se pominju u grčkim spisima kao zapadni narodi i koji su se ovdje naselili. Bili su najamnici u vojsci Zetskog kralja Mihaila, poslatoj pod komandom njegovog zeta Longivardopulja (kojeg je Konstantin Bodin zarobio u bici kod Prizrena) protiv Romeje. Nakon razbojničkih poduhvata najamnici su se razišli.
U bajraku Čeljić su bila ova sela: Džur (100 kuća), Čelja (100 kuća), Seruja (80 kuća), Patejna (100 kuća), Fjuljčeti (50 kuća), Darsi (40 kuća), Burelja (50 kuća), Bazja (40 kuća), Pškas (?). Ukupno 570 kuća.
U bajraku Božić (a ne Bogšin, kako to falsifikuju na kartama arbanaški čobani koji sebe nazivaju Akademicima ) bila su sledećih 8 sela: Guri barf (50 kuća), Martineš (100 kuća), Šimraj (40 kuća), Bejan (20 kuća), Pazar (20 kuća), Čip (a ne Dsiper) (30 kuća), Kljosi (200 kuća), Skender (200 kuća).
Guri barf je bila ljetnja rezidencija Skenderbegove žene tokom prvih godina bračnog života i dok je Turci još nisu zauzeli. Ispod planine na kojoj se u doba Jastrebova nalazila citadela, leži zapuštena i u ruševinama široka plodna dolina. Tu se navodno rodio Aleksandar Makedonski pored Pelje na pola sata u selu Muzaki. Efendi Vasa Paskvalić knez Perasta , u doba Jastrebova gubernator Libana, u vrijeme Berlinskog kongresa se tendenciozno trudio u korist Arbanasa i pisao je kako je Mat – Makedonija i da je u susedstvu Mata mjesto Pela. Cilj Vasa Paskvalića , je bio dokazati da je Aleksandar Makedonski bio Albanac i rodio se u Matu, iako je poznato da se Aleksandar rodio u Peli 356. godine p.n.e., ruševine blizu Soluna. I po Barleciju( Španski etnograf koji se ridio u Donjim Ulićima u blizini Cetinja ) , Mat je Makedonija jer se sreću izrazi Aemathia sev. Macedonia. Prvi Srpski štampar Božidar Vuković je Podgoricu i Zetu smještao u Srpske predele Zete (Maća, Mat), a i mitropolit skenderijski Mardarije Uskoković (u doba Sv. Vasilija Ostroškog) se titulisao i sa Matskim imenom. Skenderija je turcizizovano Aleksandrija, kao i Skadar od Aleksnadar.
Nesporan je jak uticaj Aleksandar Makedonskog kako u svijetu tako i na prostoru Zete, gdje mnogi nazivi mesta (gradovi, crkve, sela, jezera…) nose naziv po njemu (Skadar – Aleksnadar, Lješ – Alesio, Lješanska nahija, Lesendro ostrvo na Skadarskom jezeru, Ulcinj – Licin, Manastir Svetog Aleksandra u Orošu (iako je hram posvećen svecu istoga imena), nekadašnja crkva sv Aleksandra kod sela Veliki Mikulići, Skenderbeg znači Aleksandar beg), Leka Dukađinski nosi ime po Aleksnadru… U Donjoj Albaniji ili staroj Dalmaciji, čija je granica počinjala kod rijeke Mat, car Dioklecijan je izveo iz Italije Pitele koje je nazvao Rimljanima. Da se latinizovanje ovdje nije primalo, o tome svedoči Ličijano Farlati( Likijan Ferović ) govoreći da nije bilo lako širiti latinstvo u grčkim zemljama, kao među Srbima. Otuda su sjevernji krajevi Albanije (srpski) lakše pokatoličeni nego južniji, koji su bili pod uticajem Grka. Moguća je povezanost imena Dalmacija i Mat, Maća, Makedonija. U Albaniji imamo i dvije kule koje nose ime i po oblasti na kojima su se nalazili, kula Mat i tvrđava Dalmacija. U štampanom tomu hrisovulje sabranih kanona cara Justinijana navedene su i granice Gornje i Donje Albanije. Gornja je počinjala od Krojskog pravoslavnog vladičanstva, a donja od Lješkog do Srpskog sela Belište ( danas granica Albanije i Grčke ) .
Albanolog akademik Kaplan Burović navodi podatak da su Albanci u Skadar silazili sa gora srednje Albanije (Mata) da trguju. Po tome, to je bio donji kraj, u starini donji Mat, donja Makedonija, Dalmacija, što potvrđuje i Dalmacija (tvrđava u Albaniji).
U 4 bajraka je bilo 2370 kuća, po zvaničnoj evidenciji 5200 muškaraca, dok je stvarno bilo do 20.000 muškaraca.
Ni jedno od pomenutih sela nije poznato samo Diljbiništ jer je prije tridesetak godina od kada je to Jastrebov pisao, bio rezidencija Zetskih pravoslavnih Episkopa, i selo Skure, jer je spomenuto u životopisu Skenderbega. U selu Milot je bila latinska parohija. Zogolj (Soko – sokolovci, zog je ptica uopšte) je tada bilo glavno mjesto u Matu, gdje je bila i rezidencija kajmakama. Tada je kajmakam bio Dželal-paša Zogolji, poreklom iz zetskog plemena Bušatlija, iz sela Bušata kod Skadra. Pazarni dani za žitelje Mata su bili u četiri mjesta. Nedeljom se pazar održavao u selu Lizija (sat vremena hoda južno od Zogolja). U selu Čelja (Čeljski i Otomanski bajrak) četvrtkom, a za bajrak Božić subotom pored sela Bejan. Za sela Zogoljskog bajaka bazar se održavao i petkom u selu Dragane, sjeverno do Zogolja. Kupci pod otvorenim nebom održavaju kupovinu.
U zimsko vrijeme su se pravile zemunice pokrivene slamom. Tada je putovanje kroz Mat za strance potrebovalo pratioca, Arnautina kojega svi poznaju (Jastrebovu je pratilac spasio glavu u selu Vinjal gdje se jedan Arnaut pobunio što Jastrebov posećuje njihov kraj).
U starija vremena, današnja tradicionalna albanska, je bila srpska narodna nošnja. Jastrebov je zapisao da je nošnja Fanda tj. uopšte Dukađinaca, gotovo sasvim ista kao nošnja Maćana, Šaljana i Crnogoraca… uske gaće, bijele kapice… to je čisto srpska odjeća iz starih vremena. U takvu nošnju je bila odevena cijela srpska vojska kada je protiv pobunjene Srbije krenuo car Manojlo (prema svedočenju Kinama kojeg citira Akademik Panta Srećković). Kinam je zapisao: „Približivši se reci Tari, pre sunčanog zalaska, vizantijska vojska uvide bezbrojnu množinu naoružanih Srba iz Zete … Odelo im je bilo: dolame, uske gaće i bele kape“ Selo Ljura je bilo poznato po proizvodnji crnog valjanog sukna za arnautski đurdin – poznatu arnautsku džoku s kratkim rukavima i sa dodatkom za pokrivanje glave. Kažu da je Arnauti nose u znak žalosti za Skenderbegom. To mišljenje je kod Arnauta rasprostranjeno isto kao kod Crnogoraca mišljenje da oni njihove kapice (fesove) sa crnom trakom kao žal za propalim carstvom .
