Uvek me zasmeju mudrolije mladih. Samo ponekad je to smeh izazvan tuđom inteligencijom, češće on je neprijatan, nastao transferom blama. Kako postajem stariji tako ova druga reakcija nosi sve više razumevanja za mlade koji možda baš nisu duhoviti, ali su sve dalje od mene pa nalazim sve više sličnosti sa mnom iz davnine, te raznih subjektivnih opravdanja i objektivnih isprika za njih.
Srbijina moda zahvatila je i Crnu Goru. Zanimljivo, tamo gde nema interesa SAD, Nemačke i njihovih balkanskih satelita, nesreće se dešavaju slučajno. Tamo gde interes postoji niko ne spominje bilo šta drugo osim „političku pozadinu“. Na Đinđića je tako pucano iz dve puške, jedan kalibar je pogodio njega a drugi Milana Veruovića, u središtu Zemunskog klana rezidirao je Čedomir Mihajlović saradnik CIA (o čemu piše beogradski prozapadni časopis Vreme), ali je prema zvaničnom B92/N1 narativu, našeg prvog demokratskog premijera posle Nikole Pašića, ubio politički komplot Vojislava Koštunice. Koliko je naš narod nisko pao svedoči činjenica da je celokupna kampanja protiv ovog poštenog i hrabrog, koliko god politički ograničenog i vizije lišenog čoveka, bila ista kod Miloševića, Šešelja i medija kojima je rukovodio Vašington: tvrdili su da je nesposoban, neobavešten, tunjav…
I takav je bio pozadina atentata veka i izvukao se ! U Srbiji je neko morao da potpiše prijem rekosntruisane natstrešnice. Hajde što se vlast pravi nevešta, njima je sada stalo da sa što manje političke štete zatvore ovo pitanje. Ali zašto se na isti način ponašaju i opozicionari skriveni iza studenata (1997 je opozicija okupljala na ulici više ljudi nego studenti – danas Đilas ne bi mogao na ulicu da izvede ni širu familiju, a da ne govrimo o zaposelnima). Ako već sa pravom tvrdite da predsednik republike ima svega osam, i to protokolarnih, ovlašćenja, kako onda mislite da ga osudite za pad natstrešnice? A, nadate se da će nestručni i korumpirani inžinjeri i inspektori hrabro reći kako im je neki političar naredio da nešto potpišu. Pa da onda taj ološ, koji nije tako delovao iz straha već zbog pohlepe, postane svedok saradnik. Posle može i nova vlast da takve iste koristi – kao što je Đinđić dao istom onom sudiji koji ga je nepravdno osudio da za njegoog mandata isleđuje Miloševića, jer za kršenje Ustava i odluka Vrhovnog suda trebao mu je kooperativan a ne častan.
U Srbiji je na brutalan i jeziv način stradalo petnaest naših sugrađana. Ne sumnjam da je pad nadstrešnice posledica delovanja čoveka i njegove nestručnosti. Ipak, kako je od toga nastala politička kriza i, još važnije, kako je posledično postavljeno pitanje otcepljenja Vojvodine, te kako je svako u Hrvatskoj – od ministra do pornićarke – u svemu prepoznao neviđenu solidarnost sa građanima Srbije? Kako je pak stradanje Novosađana dovelo do najvećeg okupljanja studenata u istoriji Crne Gore – zemlje u kojoj je većina dve decenije stajala uz one političare koji su dobijali erekciju kada začuju stihove čavoglavskog seljobera o „gradiškim mesarima“? Ja zaista nemam odgovor.
Posle dva masovna ubistva na Cetinju, nakon pomirljivih i bratskih poruka iz Srbije, mi slušamo neobične i nerazumne napade na prvu multietničku vladu u Podgorici i ista ona rasistička dovođenja u vezu jedne nacije i masovnih ubica. Da sada ne vraćam istom merom, prošle sedmice sam o tome pisao iskreno i pomirljivo, ali ipak je nedolično ne razmišljati o tome da je politički ekstremizam koji Cetinje odlikuje poslednjih trideset godina manje doprineo zločinu, koji je ipak plod patologije pojedninca, nego (ne)delovanje policije – koja čak i da je namerno zakasnila nije mogla praktično nikoga da spasi?
Stotinak profesora Univerziteta Crne Gore podržalo je studente Crnogorce, onu malu manjinu koja izgovara 32 slova, i njihovu organizaciju „Kamo šjutra?“. Ta aluzija na Kamasutru nedostojna motivacije zasnovane na osudi stradanja ljudi, podsetila me je na jednog sličnog, a odraslog inače uglednog intelektualca, koji je nekada napisa knjigu Tako sam govorio zarad sutra. Mladi Dukljani bi preko mrtvih da dobiju seksa, a ovaj je mislilac hteo da ga ka zvezdama odbaci lično Fridrih Niče.
Mislim da je vreme da se mi Srbi zamislimo. Dok se vlada Crne Gore ograđuje od jednog samostalnog i legitimno izabranog funcionera države, zbog čestitke Republici Srpskoj, koju je godinama slao čak i Filip Vujanović. Narod se u Budvi podelio pa deo srpskih predstavnika namerava da pravi vlast sa srobožderskim strankama. U danima kada hrvatske studente – oni koji slave progon Srba iz Hrvatske – primaju beogradski studenti i bratime se sa njima – vreme je da se kao i u vreme vladike Danila, kao i u doba vožda Karađorđa, kao i u času delovanja Svetozara Miletića, kao i u onim teškim danima kada su Oci osnivači uprkos Velikim silama i jačim neprijateljima, stvorili Republiku Srpsku, okupimo i složimo. Da izrode i izdajnike prezremo i stavimo gde im je mesto.
Opozicija u Srbiji treba da zna da vlast nije veća svetinja od nacije i države, režim bi trebalo da razume da bez slobvode i demokratije nema moderne srpske nacije i države. Svaka vlast koja ne potekne od slobodnog naroda i njegove nezavisne države prokleta je i osuđena na propast.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala 083