„Dakle, zarad razrješenja parlamentarne krize koju je prouzrokovao, DPS ne prihvata kompromisni predlog diplomatskih krugova o prihvatanju mišljenja Venecijanske komisije i Ustavnog suda o problematici. Već, zahtijeva isključivo dogovor „u paketu“, koji podrazumijeva i „garancije da neće biti izmjena Ustava i Zakona o crnogorskom državljanstvu bez apsolutnog konsenzusa“.
Drugim riječima, DPS zahtijeva da srpski jezik nikada ne obnovi status službenog u Crnoj Gori, kao i da se trajno onemogući dobijanje crnogorskog državljanstva za hiljade građana koje na njega imaju svako moguće pravo (jer, „apsolutni konsenzus“ na jeziku kriminogene političke partije ima isključivo značenje onemogućavanja takvih demokratskih dostignuća). Osim toga, DPS zahtijeva da zasjedne u fotelje vlasti najbogatije primorske opštine, mimo narodne volje i uz oprobani instrument političke korupcije i post-izborne prevare birača. Malo morgen.
Vrijedi podsjetiti da pitanja kao što su dodjela srpskom jeziku statusa službenog i dvojnog državljanstva spadaju u domen ljudskih prava i univerzalnih demokratskih tekovina civilizovanih društava. Prepustiti politički i istorijski poraženom DPS -u da postavlja veto na pravedno razrješavanje takvih pitanja – vraćajući Crnu Goru u mračni period nacionalne diskriminacije i sistemske nepravde – bilo bi odveć bizarno i mazohističko ponašanje novih vlasti. Uostalom, upravo na takvim pitanjima poštovanja ljudskih prava i dostojanstva većine građana Crne Gore, mnoge stranke koje su konstituenti aktuelne vlasti su dobile povjerenje. Takva pitanja su smisao postojanja takvih političkih stranaka. Odustati, pa makar i za kratko, od takvih temeljnih programskih opredjeljenja, u situaciji kada si na vlasti i imaš mogućnost da ih ostvariš – a sve nakon kaprica ili blefa nejakog i karikaturalnog DPS -a – bilo bi ravno političkom samoubistvu. To se neće dogoditi.
„A, za kad vam to treba?“ – mogla bi odgovoriti parlamentarna većina na „paket zahtjeva“ DPS -a. Ili, još bolje, kultnom rečenicom o. Branka: „E’o trčim…“ Dakle, zahtjevi DPS -a su smiješni koliko su suštinski nerealni i drski i siguran sam da ih vladajuća većina neće ni razmatrati.
Uopšte, iznoseći svoje zahtjeve i ultimatume, DPS sa svojim satelitima kobajagi nastupa s pozicija sile. Sile, koju više uopšte nema, ni u naznakama. Debakl patetičnih protesta koje organizuje pod kodnim imenom „Kamo $utra?“ indikator je te rapidno opadajuće moći i uticaja nekadašnje perjanice zločinačke diktature. To će se uskoro pokazati i na izborima u Nikšiću, kao i na ponovljenim izborima u Budvi.
DPS -u i njegovim funkcionerima, koji su još uvijek na slobodi, treba jasno staviti do znanja: to što aktuelna vlast prema njima ne primjenjuje represivne metode koje su oni primjenjivali prema političkim neistomišljenicima, nikako ne znači da takva vlast respektuje snagu DPS -a. Jer te snage nema.“
