Nemam namjeru da se bavim a time i da utičem na izbornu volju građana metropole turizma Budve, kao što nisam htio da to radim uoči izbora u glavnom gradu Podgorici. Neka građani sami odluče svojom voljom kome će od ponuđenih lista dati svoj glas, a time i odlučiti ko će ih, i da li će ih voditi u narednom periodu, ili će možda ponovo za koji mjesec izaći na demokratske izbore.
Dakle, ostavljam građanima metropole turizma odluku.
Ono što me nagnalo na današnji komentar jeste najnovija najava da bi poslanici uskoro mogli u Parlamentu da odlučuju da dobiju pravo da svaki od njih 81 – imaju svog savjetnika, a koje bi opet plaćali građani. Nisam znao da smo toliko bogata država i da imamo toliko para da odvojimo još koju desetinu miliona za ovu armiju savjetnika. Da se prisjetimo da uz savjetničku platu vjerovatno idu i neke druge prikrivene privilegije.
Uz obrazloženje koje sam čuo ili pročitao, sasvim je svejedno, jeste da se radi o mladim i neiskusnim parlamentarcima kojima je u obavljanju „prevelikih i preozbiljnih“ obaveza potrebna konsultacija sa, da ne kažem partijskim savjetnikom. Jer, siguran sam da će bilo koji poslanik izabrati savjetnika koji ne pripada njegovoj političkoj opciji. To bi moglo da znači da ćemo na državnoj kasi dobiti savjetnike za 17 DPS-ovaca, 9 ZBCG Nove srpske demokratije, 7 Demokrata, 6 Bošnjačke stranke, po 4 ZBCG Demokratske narodne partije i Ure, po 3 Socijaldemokrata i Posebnog kluba poslanika, po 2 SNP-ovca, Albanskog foruma i Perićevog Pokreta za sigurnu Crnu Goru, te po 1 CIVIS-a, Albanske alijanse i HGI-ja.
Dakle, uz preglomazni aparat Vlade, najveći u istoriji ne samo Crne Gore, eto možda ćemo dobiti i najskuplji parlament, jer pored plata-honorara tu su još i troškovi telefona, goriva, dnevnica, mogućih varijabila i eventualnog prekovremenog rada i da ne nabrajamo sve. Što bi narod rekao, ima se može se.
Osluškujući glas naroda ovih dana na tu temu, nisam čuo ni jednu lijepu riječ o ovom mogućem predlogu. Narod kaže – to je novo partijsko uhljebljenje, pa sa pravom se i pita ko će sve to i do kada da izdržava. Ako tome pridodamo i opštinske parlamente i kadrovske kombinatorike u javnim preduzećima, onda ćemo tek vidjeti koliko smo mi „jeftina“ država.
Zato i nije čudo što imamo svako malo neki novi, što bi narod rekao, namet na vilajet.
Da se za trenutak vratim onoj rečenici da se radi o mladim i neiskusnim parlamentarcim, i uz to prisjetim se trenutka kada sam ja bio mlad i neiskusan novinar, skoro pa početnik, tada je direktor medijske kuće u kojoj sam radio dovodio lektora da sa nama radi dikciju, a trošak njegovog honorara je plaćan od naših plata, koje su da i to konstatujem, bile mnogo manje od današnjih plata naših parlamentaraca, što vidimo iz podataka Akcije za socijalnu pravdu, pa zašto onda da partije ne snose troškove iz sredstava koje mjesečno dobijaju za svoj rad od države, a ne taj komoditet za poslanike pada na teret građana kao poreskih obveznika.
Dakle, nadam se da će o ovom, ako je to predlog, ipak poslanici koji se kunu u narod koji ih je navodno izabrao, a ne partija koja ih je stavila na listu, dobro razmisliti i uvažiti činjenicu da ipak sve ima mjeru, a što bi narod rekao „krčag ide na vodu dok se ne razbije“. A u narodnim mudrostima uvijek je istina.