Evo prisjećam se svoga teksta od 4. oktobra prošle godine pod naslovom „Da li Jakov zaoštrava iuozbiljuje situaciju“ i ne mogu da vjerujem da se radi o istom čovjeku koji je sada na jedan, pa makar i
Mišelov mig, otrčao u Brisel da čuje nova upustva i odmah po povratku pozva “podanike”, da je prošlo
vrijeme njegovog prethodnika, ali i njegovog političkog oca, koji ga je na predlog vjerovatno tog svijeta izabrao od nikuda za ministra u svom kabinetu.
Pomislio sam tada, kada je po povratku iz Njujorka i jasne poruke upućene Eskobaru i mandataru Spajkiju da se vlada neće sastavljati uz pomoć DPS-a: „Eto,
dobismo ipak nekog ko se neće savijati na svaki mig ambasada, i kako nam predsjednik neće biti marioneta!“.
Kažem, pomislio ali priznajem i prevario se, jer mi smo i dalje samo jedna mala kolonija na
Balkanu kojom se upravlja ipak iz drugih centara. Nije sramota priznati da sam se prevario i izviniti senarodu koji je to vjerovatno isto pomislio za čovjeka kome smo svi onda dali glas da postane predsjednik. Umislio je izgleda i Jakov, ili su ga uvjerili da je on lično svojom harizmom pobijedio moćnog
Mila, zaboravljajući da je narod tada glasao protiv Mila, a ne za njega.
Vidim sada da je on dobro odigrao smišljenu rolu. Počev od čina ustoličenja, ne na Cetinju kako nalaže protokol nego u Podgorici i protiv velikog protivljenja DPS-a i „patriota“, potom onog porodičnog odlaska na vaskršnju liturgiju (gle, rekosmo, prvi predsjednik koji je došao u Hram), do naklona Nato
žrtvama u Murinu, odbijanja da se vozi u “Majbahu” svog prethodnika, pa do poruke da će slušati svoj narod a ne strane ambasade.
E, šta je tu u međuvremenu sve bilo, od izlaska iz PES-a sa kojim je osvojio glasove u Podgorici, bio njegov predsjednički kandidat, pa vinskog susreta u Beogradu, da bi uslijedio neočekivani zaokret koji je išao u suprotnom pravcu od onih koji su mu dali svoje povjerenje, nereagovanje na izjavu kiparskog
arhiepiskopa prilikom susreta, zatim susreta na marginama sa predsjednicom tzv. Kosova, i sve do različitih stavova o rezolucijama, i do prihvatanja hitnog odlaska u Brisel nakon što je njegov poziv za posjetu Crnoj Gori u posljednji tren odbio Žan Mišel. I po povratku sa tog vanrednog puta predsjednik je
uputio poziv liderima partija da im prenese stavove iliti naloge šta nam je činiti. Međutim, predsjednik, koji je ostao bez nekih dobrih savjetnika, nije očekivao da će tim pozivom sebi dati autogol!
Prvi udarac dobio je od DNP-a i njegovog lidera Milana Kneževića koji mu se zahvalio na pozivu upoređujući to sa odbijanjem poziva koje je upućivao prethodni predsjednik. Drugi “šamar” dao mu je
njegov bivši PES, jer sastanku neće prisustvovati ni Milokjko Spajić, a treći udarac Milatović je primio od
Nove srpske demokratije, stranke predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Dakle, tri od četiri koaliciona
partnera koji čine parlamentarnu većinu rekle su svoje “ne”, ostaje još nejasan stav Demokrata i Alekse
Bečića, SNP-a Vladimira Jokovića, kao i da li će doći potpredsjednik vlade Nik Đeljošaj. Kako stvari sada
stoje, pozivu će se od opozicije odazvati DPS (Živković) i URA (Abazović), dok će se na samom sastanku
vidjeti ko će doći a ko izostati od političkih lidera opozicje.
Moram priznati da mi put Jakova Milatovića liči na put od zvijezda ka trnju. Takav put je prošao, da se
podsjetimo njegov politički otac lider 42. Vlade. Čini mi se da se niko od njih nije sjetio i ugledao na
putnika iz Idvora kome u čast su Amerikanci izdali knjigu „Od pašnjaka do naučnika“, knjigu koju svake
godine dodjeljuju svojim najboljim studentima. A taj Idvorac je čovjek naše gore list Mihajlo Pupin, koji se kao mlad otisnuo preko okeana bez pozivnih pisama i garancija, od običnog časnog čovjeka spremnog
da radi sve da bi preživio, nije se odrekao knjige, i dosegao je do doktorskih titula i profesorskog znanja
na prestižnim američkim univerzitetima. Dosegao je Mihajlo Idvorski Pupin do tih visina da je bio i
dobitnik prestižne Pulicerove nagrade, a američki predsjednik Ruzvelt je imao toliko povjerenje u njega
da ga je delegirao na mirovne pregovore 1919. godine u Parizu, gdje je predstavljao zemlje pobjednice u
Prvom svjetskom ratu.
Ko zna da li bi takav čovjek našao mjesto u našoj već pomalo čuvenoj ekspertskoj (ili kako joj tepaju
apostolskoj) vladi.
Ko zna, jer njegov put nije išao obrnutim putem – „od zvijezda ka trnju“!
Perica Đaković
G.Milatovic ne umije da se izdigne iz neke zarobljenosti , odnosno zaslijepljenosti mrznjom, prema
g.Spajicu.Svaki nastup koristi za direktno ili indirektno ukazivanje na, po njemu Spajiceve greske Ide putem g.Medojevica, te mu pravi reklamu, pa ljudi i da nece, pocinju da simpatisu pred.Vlade.
Vi ste najbolji analiticar domacih politickih zbivanja, lijepo je sto priznajete da ste se prevarili, pa mozda tako jednom.napisete nesto afirmativmo za Spajkija.
Meni se, recimo svidja sto isti ignorise “ mlacenje prazne slame “ u Skupstini CG, naravno, ima pametnineg posla od praznih prica, ljepsi je dobar provod, ako nema nista drugo.
Pomenuli ste Idvorskog, genija naseg uz N.Teslu, bas je dobar naslov knjige, ali on je isao preko trnja do zvijezda, a nasi politicari bi da gaze samo po cvetnom stazama, kad predju na trnje, nece imati opanke za to.
Politika je kao reseto, kad se dobro istrese, ostace najkrupnija zrna.