Piše: Vuk Kovačević
Nije prošlo mnogo otkako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stao pred cijelim svijetom, u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, i jasno poručio da Srbi nisu genocidan narod. Tog dana nije branio samo Srbiju, već istinu. Tog dana, na tom mjestu, bio je glas svih onih koji znaju šta se zaista dešavalo devedesetih, i koji neće da ćute dok neko preko noći piše novu istoriju.
Ali upravo tada je Vučić prešao crvenu liniju. Ne onu koju je prešao za svoj narod – već onu koju nikad nije smio da pređe ako želi da ostane „poželjan sagovornik“ Zapada. Tada je odlučeno – mora da padne.
Jer istina koju je izgovorio u UN-u nije bila dobrodošla. Nisu mogli da mu oproste što je kao predsjednik jedne male zemlje imao dovoljno snage da se suprotstavi licemjernoj rezoluciji kojom se Srbi proglašavaju genocidnim narodom, a sve to pod plaštom „pomirenja“. Pomirenja koje podrazumijeva da ćutiš, da klimaš glavom, i da se saglasiš s tim da si kriv – čak i kad nisi.
Zato danas gledamo šta gledamo. Proteste, upade u institucije, napade na predsjednika, laži u medijima, organizovane grupe koje glume spontane demonstracije. Iza svega stoje isti oni centri moći koji godinama pokušavaju da naprave Srbiju poslušnom.
Kad nisu uspjeli rezolucijom, pokušavaju revolucijom.
Ova „pobuna“ nije nastala zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu, nije zbog ubistva u školi Ribnikar, nije zbog izborne krađe, nije zbog slobode medija. To su samo izgovori. Ovo je dobro osmišljena akcija, u kojoj učestvuju i pojedini domaći političari, i stranci, i mediji, i NVO sektor – svi sa jednim ciljem: kazniti Vučića jer se usudio da kaže NE.
Kazniti ga jer je pokazao kičmu.
Jer je pokazao da Srbija nije kolonija.
Jer se usudio da stane pred one koji su bombardovali Srbiju 1999. godine i da im kaže: „Dosta je.“
Sad je red na nas.
Na nas, pripadnike srpskog naroda. Da se ne pravimo da ne vidimo šta se dešava. Da ne ćutimo dok onaj koji je branio istinu o našem narodu sada postaje meta jer je imao hrabrosti da kaže ono što svi znamo – da Srbi nisu genocidan narod.
Ako sad okrenemo glavu, ako ćutimo, nismo izdali samo Vučića – izdali smo sebe.
Ovo nije napad samo na srpskog predsjednika. Ovo je napad na sve nas, na pravo da budemo narod sa svojim dostojanstvom i istinom.
Zato nemojmo da imamo iluzije. Ovdje nije u pitanju Vučić. Ovdje je u pitanju Srbija.
I neka se zna – obojena revolucija nije počela na ulicama Beograda. Počela je onda kad je predsjednik Srbije ušao u salu UN-a, podigao glavu i rekao:
„Srbi nisu genocidan narod. I nikad neće biti.“