Piše: Vuk Kovačević
Posljednjih godina, a naročito u burnim trenucima kada se odlučuje o položaju srpskog naroda, svjedoci smo orkestriranih napada na dvije ličnosti koje danas simbolizuju stubove našeg identiteta – Njegovu Svetost patrijarha srpskog Porfirija i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Na prvi pogled, riječ je o različitim sferama: duhovnoj i svjetovnoj. Međutim, kada se sabere cjelina udara, postaje jasno da meta nije pojedinac, već ono što oni predstavljaju – srpsko jedinstvo, slobodu i trajanje.
Patrijarh Porfirije stoji kao duhovni otac naroda, nasljednik Svetoga Save i čuvar vjekovne svetosavske tradicije. On ne dopušta da Srpska pravoslavna crkva bude gurnuta u sjenu drugih, niti da se pokori onima koji sebe smatraju „većima“ i „jačima“. Njegovo pastirsko služenje nije politika, već svjedočanstvo – da je Crkva iznad prolaznih sila i interesa, i da srpski narod ima pravo na svoje svetinje, na svoje pamćenje i na svoje ime. Upravo zbog toga što ne pristaje na poniženje, patrijarh je stalno na udaru onih kojima smeta nepokolebljiva snaga srpske duhovnosti.
Predsjednik Aleksandar Vučić, sa svoje strane, trpi pritiske spolja i iznutra, jer pokušava da vodi politiku u kojoj Srbija neće biti slomljena, već uspravna i svoja. On je simbol državnog kontinuiteta i političkog opstanka, i zato postaje meta svih onih kojima smeta sama pomisao na jaku i nezavisnu Srbiju. Napadi na njega nisu ništa drugo do nastavak vjekovne prakse u kojoj su Srbi morali da plate cijenu svog postojanja – samo zato što su se usudili da budu svoji.
Kada se pogledaju ovi napadi u cjelini, jasno je da se radi o udaru istog korijena: o pokušaju zatiranja srpskog nacionalnog identiteta. Jer onima koji su nas kroz vjekove progonili, nije dovoljno da nam uzmu teritorije, crkve i grobove; oni žele da unište samu svijest o tome da smo Srbi, da govorimo srpskim jezikom, da slavimo krsnu slavu, da pamtimo svoje pretke i svoja stradanja.
Zato nije slučajno da su istovremeno na meti i Crkva i država, i patrijarh i predsjednik. To su dva simbola oko kojih se okuplja narod, dvije tačke koje ga drže u vremenu i prostoru. I zato se orkestrirani napadi na njih moraju posmatrati kao dio šireg plana da se srpski narod obesmisli i utopi u tuđe kalupe.
Na nama je da to prepoznamo i da shvatimo – braneći njih, branimo i sami sebe. Jer ko god udara na stubove, ima cilj da sruši cijelu kuću – našu Srbiju.