Piše: Vladimir Đukanović
Nema dileme da je naša mučenica, sveta Crkva naša, baš ona koja nas je i dok je otadžbina porobljena bila, okupljala i podizala čuvajući našu Pravoslavnu veru i slavnu istoriju srpsku, ozbiljan trn u oku svakom našem dušmanu. Taj stub nikako da nam poruše, bez obzira što periodično pokrenu ozbiljanu ofanzivu prema njemu. No, gotovo uvek, Bogu hvala da je tako, neprijatelj polomi zube a Crkva baš kao i Sin Božiji vaskrsne u narodu.
Setite se samo turskih zuluma, paljenja, ubijanja sveštenika, setite se austrougarskih zločina, ustaških zločina prema srpskoj Crkvi, komunističkog terora koji je Crkva preživljavala… Ipak, jedna je istina. Svi oni koji su nam ubijali sveštenike, pretvorili su te iste sveštenike u svece. Svaka spaljena crkva ili manastir, obnovljeni su i lepši su nego ikada.
Oni koji su te zločine činili danas ih se narod samo po zlu seća, mnogi su jezive smrti doživeli, mnogima su potomstva stradala, nekima i danas deca ili unučad ispaštaju strašne grehe. Najgore od svega je što nekima istorija nije učiteljica života, pa ne žele da vide kako prođoše oni koji na Božije hramove udariše. Danas su se opet podigli, želeći da pocepaju ono što je sam Hrist stvorio, udarajući na našu svetu Crkvu iz sve snage, jer misle da su silni i da će uspeti da nas zatru.
Ponovo se rodila ideja o nekakvoj hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Baš na istim osnovama na kojima je i sam Ante Pavelić imao nameru da je stvori. Žele po svaku cenu srpsko ime da zatru, pa im smeta i ono malo Srba što ne poklaše i proteraše, te žele da ih do kraja asimiluju u Hrvate kako bi ispunili plan Mileta Budaka o trećini pokrštenih, trećini pobijenih i trećini proteranih Srba.
Kada Srbima budu oduzeli i Crkvu, a Srpska Pravoslavna Crkva je živi svedok vekovnog postojanja Srba na prostorima okupirane Republike Srpske Krajine, valjda misle da će tako ugasiti srpsko ime do kraja. Ne razumeju da zemaljske vlasti ne mogu biti snažnije, niti jače, od kanonskog ustrojstva same Crkve, niti je to moguće menjati državnim aktima. Ne možete stvarati nešto što nikada postojalo nije, niti ima bilo kakve veze sa Duhom Svetim, niti može ikada da ima.
Eno, Zelenski se iz petnih žila trudi da nešto slično učini u Ukrajini, ali bez obzira na rat koji tamo besni, narod neće da prihvata nešto što od Gospoda dato nije. Komično deluju pokušaji nekadašnjeg reisa Islamske zajednice, Mustafe Cerića, osvedočenog srbomrzca, da stvara bosansku pravoslavnu crkvu. Zamislite samo kada bi se srpski patrijarh drznuo da kaže koju o Islamskoj zajednici u Srbiji i kako bi ona trebalo da se ustroji?
Gde to vodi i odakle pravo nekom ko drugoj veri pripada da se meša u kanonsko ustrojstvo Pravoslavnih crkava? Vidimo i da se Vaseljenski patrijarh navodno sprema da prihvati nekakvu crnogorsku crkvu. Neki kažu, zašto da ne kada je već prihvatio ukrajinsku. Evo, čak i da uzmemo tu nepostojeću ukrajinsku, tu su makar neki sveštenici koji su u raskolu sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom.
Većina njih može da se vrati iz raskola. Slično je bilo i sa Makedonskom Pravoslavnom Crkvom koja je pod komunističkim patronatom otišla u raskol sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Bogu hvala da je taj problem rešen. Međutim, tzv. crnogorska crkva nije čak ni u raskolu. Ona ne postoji, jer je registrovana kao nevladina organizacija u policijskoj stanici na Cetinju. Ona nema sveštenike, već kojekakve zaludne ljude koji sa Božijom službom nemaju ama baš ništa, niti su ikada rukopolagani za sveštenike, a manji deo je raščinjen.
Praktično, radi se o ljudima sa ulice koji se maskiraju u sveštenike. Ponuditi takvima tomos je ozbiljna sramota, pa nekako verujem da i sam vaseljenski patrijarh nije baš skrenuo sa pameti da tako nešto čini i da mu se čitav pravoslavni svet smeje. Očekujte uskoro i Kurtijevu ofanzivu, jer će tražiti da manastiri na Kosovu i Metohiji budu deo kulturne baštine tzv. Kosovara i da pripadaju nekakvoj kosovskoj pravoslavnoj crkvi.
Suština svega je da se Srpska Pravoslavna Crkva razori i da u svim zemljama u okruženju ona budu pokidana. Poenta je deliti joj vernike, gaziti po Srbima i kidati im veru u Gospoda. Uglavnom sve ove tzv. crkve žele da nam stvore oni koji naše vere nisu, čiji su preci pred križom, bombom i pištoljem, ispovedali se kako će poklati tog dana desetine Srba po Jasenovcu ili koji će u ime Muhamedovo kao „Hrvatsko cvijeće“ i u SS Handžar diviziji klati Srbe širom Bosne.
Ima i onih koji su radikalni ateisti, odnosno potomci najgorih komunističkih zlikovaca i ubica. Takvi danas, draga braćo i sestre, ponovo kidišu na našu svetu Crkvu. Ima ih i po Srbiji, jer svako malo oni znaju bolje od samog Patrijarha šta bi Crkva trebalo da radi. Ipak, sa verom u Boga, naša Srpska Pravoslavna Crkva proći će i kroz ova iskušenja i kao i uvek do sada, biće još jača u srpskom narodu.