Piše: Milija Todorović
Malo se igram sa originalnim naslovom zbirke eseja Ž. Andrijaševića („Nacija s greškom“), kako bih pokušao da opišem esenciju ovdašnjeg društvenog posrtanja, dioba i nerazumjevanja; kako bih odgovorio na pitanje zašto ova mala i lijepa država stagnira u podrumu pretpolitičke svijesti?
Zašto Crna Gora i njena nacija (ovdje pod nacijom mislim na državotvornu svijest, a ne na štedimlijinske „etnogeneze“ i crveno-hrvatske mauzolejske ideologije) ne može da živi u međusobnom miru i ljubavi njenih građana, zašto ne razvija svoj unutrašnji „društveni ugovor“ kao što to rade druge male evropske države?
Ali, ako krenemo putem komparacije sa drugim „malim evropskim državama“ napipaćemo izbočinu nelogičnosti i atipičnosti koja bi mogla dosta toga da objasni u pogledu gore postavljenih i otvorenih pitanja. Naime, sve druge „male evropske države“ postoje kao takve do danas ili kao bivša kolonijalna ostrva (nedavno i po prvi put u istoriji osamostaljena od velikih imperija) kakva su Malta, Island, Kipar (do juče britanske i danske provincije) ili kao male monarhije na rubu velikih država ostavljene da egzistiraju po dogovoru velikih, ili kao muzejske postavke nekakvih istorijskih rukavaca, ili kao poreski raj za razne elite. Monako, Luksemburg, Lihtenštajn, Vatikan, San Marino… Ni u jednom (ostrvo) ni u drugom (arhaična kneževina) slučaju nikome ne pada na pamet da razvija negativni identitetski narativ prema velikim silama koje su ih politički formirale, I koje još uvjek drže u njima svoj „meki“ kulturni i politički uticaj. Jeste li čuli za antibritanski pokret na Malti; antidanski na Islandu; antinjemački ili antiholandski u Luksemburgu? Naravno da nijeste. Te zemlje žive životom koji im je određen od drugih, a svoju posebnost (geografsku ili istorijsku) ne okreću u rat protiv drugih.
Crna Gora nije ni ostrvo niti je danas monarhija, niti, nažalost, ima konstituciju Monaka ili San Marina. Ne, ona je istorijska provincija srpskog naroda, ali i stara njegova država, koja bi imala osnova da se ugleda na sudbinu Malte ili Luksemburga, ali – neće. Ona hoće etnogenetičku i državnu posebnost koju ima NJemačka u odnosu na Francusku, ili Rusija u odnosu na Poljsku. Tako određene glave crnogorske politike shvataju svoju državu. I, naravno, da im se takvo shvatanje vraća kao bumerang u vidu nerazumijevanja velikog broja njihovih sugrađana.
Malta i Luksemburg opstaju kao politička društva u skladu sa onim što jesu: male mjesne zajednice velike Evrope. Muzeji i planinski katuni (Andora/Lihteštajn) kojima upravlja lokalni šef policije (nad kojim, dakako, nadzor drže veliki). Tu niti ko traži niti ko nudi opširne demokratske procese tipa izbori, sukob opcija, rat ideoloških svjetova. Sve počiva u miru i stabilnosti koje su projektovali veliki. I takav je projekat uslov postojanja ovih državica. Nema ideološkog ni identitetakog ku*…nja ni unutar njihovih granica, a posebno ne ka spolja.
Zato u tim muzejima i planinskim domovima sa utvrđenim kućnim redom bez problema živi, glasa i oglašava se javno 300.000 , 30 000 ili 3 000 stanovnika. Nema velikih gibanja, nema revolucionarnih zalijetanja, nema ni ekstremne korupcije. Svoj poligon za svjež vazduh i biznis zabavu redovno kontrolišu „veliki“. A stanovnici tih poligona žive u sreći i privilegijama, tu i tamo nazdravljajući svojoj suverenosti ogrnuti nekom zastavom ili okićeni bedžom svoje turističke posebnosti.
A Crna Gora? Ni manje zemlje niti većeg ideološkog rata usred nje! Najprije spartanski ekskluzivizam Petrovića; pa trauma zbog gubitka istog poslije 1918; pa boljševički ekskluzivizam generala koji su oslobađali Crnu Goru sve do – Dedinja; pa ekskluzivizam mafijaško-jednopartijske klike… Sve u svemu, upravnik muzeja i načelnik katuna, uvrtio je sebi u glavu da može da se igra sa principima toka moći koje su uspostaviti veliki. I!? Ostao je bez vlasti.
A ko će da je preuzme? Ovaj mentalitet nije ni karakterno, ni politički sposoban za demokratiju. Nasuprot generacijama privilegivanih (lako je ovdje razaznati kontinuitet između crvene i narko-buržoazije) stoje generacije politički onesposobljenih (pakošću i halapljivošću ovih prvih) koji su živote i generacije proveli daleko od upravljanja, od institucija… čak i proganjani, žigosani… Treću postavu gotovo da i nemamo. Zato modernim i evropskim PES-om paradiraju ili previše uglađeni Srbi ili bivši DPS-ovici. Jednostavno, ovo podneblje nije stvoreno za smjene ni za demokratiju. I zato nas žulja i razočarava svaki trenutak poslije 30. avgusta. Nekim čudom, nekom istorijskom „greškom“ privi put je promijenjena vlast u 1000 godina njene nesmjenjivosti. Prvi put je ostao bez vlasti „upravnik muzeja“ i „načelnik katuna“ u srcu Evrope, a da je Bogu hvala živ i zdrav i da je još u zemlji. Zato prepreke višestranačkom progresu na sve strane, kako u kontaminiranim institucijama, tako i u našim glavama.
I zato je, bar u slučaju Crne Gore, jedini spas integracija u veću političku cjelinu (EU npr, ako ista opstane do 2028.) u kojoj ova naša državica neće oponašati Italiju, Španiju ili kakav drugi politički prostor kadar da sprovede ideološke promjene, nego će biti, to što esencijalno jeste: međunarodno priznat katun ili muzej, u koji rado dolaze turisti sa strane da slušaju povijesti o davnim bitkama i jedu skorup i kačamak.
(Žurnal.me)
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „083“)
