piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnovač portala BORBA
U politici, kao i u šahu, postoji razlika između običnog poteza i minijature – one savršeno izvedene, kratke partije u kojoj se protivnik zatekne, porazi i ostane bez odgovora. Takve partije ne traju dugo, ali se pamte zauvijek. Upravo takvu igru vodi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Njegova politika je vrhunska minijatura – spoj iskustva, instinkta, logike i hladne glave. Dok protivnici prave galamu, potežu naglo i padaju u zamke sopstvenih emocija, Vučić povlači tihe poteze, ali svaki ima težinu. Svaki vodi cilju.
Dok drugi igraju brzopotezne partije, donose impulsivne odluke i povlače poteze pod pritiskom, Vučić igra strateški, tiho, uporno i bez greške. Čuva mir, kao što se u šahu čuva kralj, oslanja se na narod kao najjače figure, i ne dozvoljava protivnicima da ga zateknu nespremnog. Njegovi odgovori su često nevidljivi spolja, ali na tabli realnosti – oni su odlučujući.
Zato, ne potcjenjujte šahistu koji je već u glavi završio partiju dok drugi još traže tablu. Ne dirajte Srbiju koju vodi um, a ne impuls. Vučićeva politika je umjetnost pobjede. Tiha, ali konačna. Mirna, ali nepokolebljiva. Srpska, ali svjetska.
U svijetu punom zamki, neprijateljskih pogleda i neiskrenih savezništava, predsjednik Srbije uspijeva da održi stabilnost, mir i razvoj – i to ne samo snagom riječi, već preciznošću poteza. Srbija pod njegovim vođstvom ne reaguje iz straha, već djeluje iz snage.
Minijature ni u šahu ni u politici ne nastaju slučajno. One su rezultat vrhunskog razumijevanja igre. Zato Vučić danas uživa poštovanje čak i onih koji ga ne vole – jer ga ne mogu nadigrati.
U svijetu politike, rijetki su oni koji znaju da igraju kada je tabla protiv njih. Kada su figure rasute, kada su svi karte već bacili na sto i rekli: „Ovo je izgubljeno.“ A tada, baš tada, nastupa Aleksandar Vučić – šahista koji i iz izgubljene partije zna da napravi pobjedu. Ne za sebe. Već za Srbiju.
On ne igra na brzinu. On ne igra da bi se ta igra svima svidjela. On igra za narod. Za mir. Za slobodu. Za dostojanstvo. Koliko puta su Srbiji rekli da je gotovo? Koliko puta su Srbiju pritisli, ucijenili, pokušali da ponize? A koliko puta je Vučić uspio da u toj tišini, bez velikih riječi, sa samo jednim potezom – okrene cijelu partiju?
I kad svi vide kraj – on vidi novi početak. Kad drugi vide poraz – on vidi prostor za potez koji mijenja sve.
12. aprila Beograd neće biti samo glavni grad Srbije – biće srce čitavog naroda. Srce koje kuca za istinu, za pravdu. U vremenu kada se Srbija suočava s pritiscima, kada pritiscima spolja žele da je slome, a iznutra da podijele – srpski narod bira jedinstvo. Bira Srbiju.
