Piše: Perica Đaković
Evo ovih dana ponovo iz Crne nam Gore neprijatne poruke ka bratskoj nam Srbiji. Upućuju ih mnogi pa i bivši nam predsjednik Milo Đukanović i to kroz pjesmu Mitra Mirića „Ne može nam niko ništa…, jači smo od Srbije“. Istina, bilo je to u slavljeničkom tonu uspjeha njegovog DPS-a u Podgorici. Sad neki kaži: jes on to pjevao, a drugi kažu nije on tu pjesmu pjevao, nego neku drugu, što bi rekli i ako ste čuli – slabo ste vi to čuli.
Perica Đaković
Ali to je manje bitno od činjenice da je ipak Đukanović i dalje perjanica „transformisanog“ DPS-a, sa čijeg je čela sišao posle debakla na predsjedničkim izborima, prepuštajući ga mlađanom Živkoviću, ali ako je suditi po slavljeničkom snimku ipak se i dalje vidi, pričali šta pričali, ko je glavni gazda. I baš tako, dok mlađani DPS-ovi pokušavaju da poreknu tu činjenicu, „tata“ na to ne haje već sa foruma u Bečićima upučuje poruku svom nasljedniku Jakovu Milatoviću da stisne petlju (za razliku od bivšeg mu partijskog druga Spajića) i za koalicionog partnera izabere njegov DPS!? Reče to ne osvrćući se na Jakovove koalicione partnere URU i njihovog lidera, kako je svojevremeno nazvao u Parlamentu „malu bitangu“ Abazovića, koji mu je usput, da i to istaknem, okrenuo leđa onog 30. avgusta, ali i kao lider 43. Vlade potpisujući, i pored pretnje o raskidu podrške, Temeljni sporazum sa SPC.
Za razliku od onog 30. avgusta, kada tadašnji lider DPS-a Đukanović nije upućivao zvanične pozive Abazoviću da mu se priključi i naprave parlamentarnu većinu, ovoga puta taj isti Đukanović se ne libi da jasno i glasno pozove Milatovića, koji ga je direktno pobijedio na predsjedničkim izborima (istina, uz obilatu podršku srpskih glasača), da svoje odbornike dovede u koalicioni krug njegovog DPS-a. Ali, ne igra samo Đukanović onu staru dječiju igru „Ide maca oko tebe“, misleći ovdje na Milatovića, već tu igru sve otvorenije igraju i bivši njegovi partijski drugovi, pristajući izgleda da mu zaborave sva partijska nepočinstva, ali uz njih i kako bi rekli i oni iz kontra DPS-ovog kruga. I Milo, a i oni drugi, sve to čine očigledno ne iz ljubavi već vlasti radi u glavnom gradu. Tih poziva će u danima koji dolaze biti sve više i češće, kao i pokušaja da se razbije postojeća koalicija Milatović-Abazović, jer ovaj drugi je izgleda potpuno jasan a to je insistiranje na mjestu gradonačelnika. Ko prihvati Rakčevića, taj dobija neophodne partnere. Bez obzira što Dritan tvrdi da će ponuditi a, b i c varijantu, čini mi se da je Podgorica na putu budvanskog sindroma, znači ponavljanju izbora. No, što bi narod rekao, živi bili pa vidjeli.
A živi smo bili i vidjeli šta se desilo 6. oktobra 1918. godine. Tada je, naime, u Zagrebu stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, poslije toga je stvorena Kraljevina SHS, ili ti Jugoslavija. Tada su, kažu neki istorijski fakti, slobodu dobili Hrvati, Slovenci, Sjeverni Makedonci i Bošnjaci. Slobodu im je donio, kažu, prekaljeni ratnik, prekaljeni „gedža“ sa svojom šajkačom i opancima. Prije tog Srbina-gedže, pomenuti narodi slobodu nisu imali jer su, da podsjetimo, robovali Mađarima, Turcima, Austrijancima. Koliko je taj 6. oktobar te 1918. godine bio za tog Srbina-gedžu pametan korak, ostaće polemična priča, neki će reći da bilo je to pametno, drugi će reći suprotno. I gle, čudnog li datuma, taj 6. oktobar 1918. Kraljevinu je stvarao Aleksandar I Karađorđević, a 6. oktobra 1934. godine taj Aleksandar se u Zelenici, u Boki Kotorskoj ukrcao na razarač Dubrovnik. Prije odlaska kralj se sa kapetanom razarača Dubrovnik Bogu pomolio u Manastiru Savina u želji za mirnim morem do Marselja, gdje će tri dana kasnije, dakle 9. oktobra u atentatu izgubiti život. Opet interesantno, na njega su smrtonosne hice uputili pripadnici naroda kojima je on kao vojskovođa donio dugo im željenu slobodu. Da, tog 6. oktobra kralj Aleksandar I Karađorđević napravio je svoj posljednji korak u zemlji koju je stvorio.
No, ostavimo istoriju neka priča svoje priče, kao što će nam jednog dana ispričati i prave priče kroz koje su narodi ovih krajeva prošli od raspada bivše im države i stvaranja novih, kao u ovom slučaju, i potonjih izbora i igara oko njih, kroz koje sada prolaze stanovnici Podgorice, a sa njima i Crna Gora. Podgorica je ipak trećina ove Crne Gore, interesantne ne samo njenim stanovnicima već i nekih moćnijih zemalja.
Perica Đaković
