piše: Perica Đaković
Eto desilo se i to, izabrana je 44. vlada sa Milojkom Spajićem na čelu kao njenim premijerom. Zbilo se to u okrilju noći, posljednjoj između pred i posljednjeg oktobarskog dana. Pa zar je tu nešto čudno? Rekli bi pa nije prvi put da je Skupština zasjedala cijelu noć. Zar smo zaboravili onu noćnu sjednicu 26. na 27. decembar 2019. godine kada su uz suzavce usred Skupštine hapšeni poslanici opozicije i kada je tadašnja većina odlučivala o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti. Sada noć bez suzavca i hapšenja, ali rekao bih uz „šahovsku“ igru i nadmudrivanje poslanika. Prvo su poslanici DPS-a pokušali svojim mnogobrojnim diskusijama da odlože izbor vlade, ne želeći vjerovatno da ta vlada stigne da pomjeri planirano odlaganje popisa. Ali ih je mandatar Spajić preigrao ne čitajući ekspoze (preko 20-tak strana), što je izazvalo, moram iskreno priznati, opravdani revolt opozicije, koji je u drugi plan sjednice pomjerio, tada, još aktuelni premijer Abazović otvarajući ponoćni dijalog sa svojim nasljednikom Spajićem. Istina, i ova sjednica, kao ona ranije pomenuta, nije prošla bez hapšenja. Na sreću, ovoga puta nije bilo suzavaca ljudi u plavo-crnim odijelima i ljudi iz obezbjeđenja, sve je bilo retorički, samo na riječima poslanika Andreja Milovića (novog ministra pravde) upućenih Abazoviću. Neko će takav način dijaloga odobravati, a neko osporavati, pa zar je tu nešto kod nas novo. Mi smo odavno navikli da smo podijeljeno društvo, ili kako to znamo reći „Crna Gora je zemlja čuda“.
Pa zar te večeri nismo svjedočili još jednom paradoksu, protestu protiv izabranog predsjednika Skupštine, ovoga puta u produkciji DPS-a. Obično protesti idu, barem smo tako navikli, ili prije ili paralelno sa događajem protiv kojeg se protestuje. Istina DPS, ali uz malu pomoć mlađeg SD-a, je na samoj sjednici pokušao da omalovaži izbor Andrije Mandića za predsjednika Skupštine, prozivajući ga kao „četničkog vojvodu“, zaboravljajući da je vrijeme partizana i četnika davno iza nas, a posebno onih koji su se na to pozivali, vjerovatno su to činili da bi ih bolje čuo njihov politički uzor. Nadati se da su i potonji izbori pokazali da oni koji još nisu stavili ad akta, vrijeme partizana i četnika da su ostali poraženi, a da su i sami građani se okrenuli onome što nas čeka i od čega bi barem trebalo da živimo. Ako nisu shvatili, nažalost postaće taoci te retorike i svojih vođa kojih nikako da se oslobode ili kojima još uvijek žele da se dodvore, ili moraju da odrade dobijene privilegije (stanove za skoro nikakve pare). Zato su mi kao potvrda riječi izrečene uz kafu do juče tvrdih Milovih igrača, koji su ga od milošte zvali „gospodar“, da su ih iznenadili loši nastupi novih igrača u ovoj do juče neprikosnovenoj političkoj partiji, kojoj je vrijeme, kako oni rekoše, da se reformiše. No, ostavimo političkim liderima da oni svoju karijeru sami kroje. Dodao bih da je izborom Andrije Mandića za predsjednika Skupštine donekle ispravljena nepravda od 30. avgusta prije tri godine, kada se svesno odrekao prvog mjesta na listi Demokratskog fronta u korist Zdravka Krivokapića.
Ono što bih još u ovom komentaru spomenuo jeste taj famozni program „Evropa sad 2“, za koji sam se prečesto pitao da li on uopšte postoji, ako postoji. U noći izbora Vlade ga nisam čuo, a očekivao sam. Od prijatelja koji pripadaju PES-u nisam mogao dobiti štampani predizborni program. Nije važno što ja ne znam, ali čudno je da ga ne znaju ni ljudi iz PES-a, ali nisam čuo da ga znaju ni ekonomisti, učesnici TV emisije Reflektor, uvažena potpredsjednica Skupštine Zdenka Popović, Miloš Vuković Fidelity Konsalting i profesor ekonomije Zarija Pejović. Niko od njih još se nije suočio sa pomenutim programom za kojeg je na prvoj press konferenciji po izboru premijer Milojko Spajić samo rekao „Program Evropa sad 2“ je u stvari isto kao i program „Evropa sad 1“ i biće primijenjen kako smo obećali. Pošto i pored svih želja ne saznah, za kraj ću samo citirati predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića da on ima puno povjerenje u Spajića, ali da je u svom ekspozeu program „Evropa sad 2“ mogao više obrazložiti. Zato ću ostati suzdržan i poručiti: dajmo šansu i povjerenje novoj vladi i sačekajmo da prođe njenih 100 dana.
