Piše: Luka Radonjić
Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija već duže vrijeme više djeluju kao „rezervna postava“ nego kao opozicija, posebno ako za parametar uzmemo neke od osnovnih modela opozicionog djelovanja: zahtjev za izglasavanje nepoverenja vladi ili u radikalnijem slučaju antivladini protesti. Čelnici i poslanici DPS i SD na vremenskom potezu od godinu dana iznijeli su na račun izvršne vlasti i njenog prvog čovjeka (Spajića), gomilu različitih optužbi: „gaženje Ustava, ponižavanje parlamenta, katastrofalna ekonomska politika, loša bezbjednosna situacija, put u dužničko ropstvo, partijsko zapošljavanje, rasipništvo“ i mnoge druge. Ipak, oni još nijednom nisu pokrenuli pitanje povjerenja vladi, niti su organizovali ulične demonstracije na kojima bi tražili vanredne izbore. A i jedno i drugo bilo bi logično i u skladu sa tako dramatičnim optužbama. To je, uostalom model opozicionog djelovanja svuda u Evropi, a bio je do 2020. godine i u Crnoj Gori.
Čak ni danas, na press konferenciji DPS-a, na kojoj su taksativno nabrojane optužbe na račun ekonomskog i drugog rukovođenja državom, a premijer nazvan „prevarantom“, DPSovci nisu odgovorili na direktno pitanje novinara: Da li ćete podnijeti zahtjev za izglasavanje nepovjerenja vladi? Krajnje neozbiljno je zvučao odgovor jednog poslanika DPS, koji je kazao: „Spajićev odnos je odnos prema građanima, a ne prema opoziciji“. Dotični poslanik je očigledno zaboravio ili nikada nije naučio – da iza opozicije takođe stoje građani koji su za nju glasali i da je uloga opozicije da zaštiti građane od vlade ukoliko ista ne postupa u skladu sa Ustavom, zakonom i procedurama. No, DPS i „zaštita interesa građana“ ne idu jedno uz drugo ni poslije toliko godina.
Nekoliko razloga može se locirati kao objašnjenje za ovako slabašno i neubjedljivo ponašanje DPS i SD. Prvo, spoljna politika aktuelne vlade u potpunom je skladu sa strateškim spoljno političkim kursom DPS režima prije avgustovskih promjena. Razlika je jedino u ubrzanju tzv. evropskih integracija od strane aktuelne vlasti. Drugo, vlada je zadržala, angažovala i uposlila značajan broj „kadrova bivšeg režima“, i po resorima i „po dubini“. I konačno, možda i najvažnije, DPS i SD ostavljaju snažan utisak da se ponašaju kao rezervna postava koja čeka u nadi da će im Spajić u nekom trenutku odškrinuti vrata vlasti. Biračko tijelo DPS-a, nenaviknuto na ovako pasivan, a donekle i inferioran odnos stranke prema izvršnoj vlasti, sve više uočava ovakvo ponašanje. I više neće moći da se zadovolji inicijativama koje je DPS izvodio u Skupštini na temu dvije neuspješne smjene predsjednika parlamenta (Mandića).
Sasvim očekivano i sasvim logično, opoziciono biračko tijelo postavlja pitanje koje su postavili i novinari danas – zašto se ne inicira pitanje nepovjerenja vladi koja je najodgovorniji organ izvršne vlasti. Uostalom, sjednica tim povodom, bila bi prilika za opoziciju, da Spajiću i njegovoj armiji ministara, sve kažu direktno i „u oči“.
Na kraju, zanimljivo je da su na polju opozicionog djelovanja mnogo angažovanije organizacije iz civilnog sektora i neformalne grupe nego parlamentarne opozicione stranke. I to će za DPS kao još uvijek vodeću stranku opozicije predstavljati novi izazov u budućnosti. Postojeći raskorak u kojem se DPS nalazi i nesklad između onoga što govore i onoga što još uvijek ne rade, moraće da se odrazi na njihov rejting. Posebno ako se ima u vidu da će dinamika političkih prilika u nekom trenutku izgraditi konkurenciju – ne samo vlasti, nego i opoziciji