Ukoliko iza odluke o štrajku stoji ogromna većina prosvetne zajednice – onda takvu odluku treba podržati. Oni smatraju da su oštećeni, da su prevareni jer se ne poštuje sporazum koji je potpisan, i u takvom njihovom osjećanju nepravde treba im pružiti solidarnost.
Argumentacija koja se protivi štrajku i koju najčešće čujemo ovih dana: „A gdje su bili tokom tri decenije Milove diktature, zašto se tada nijesu živi smjeli čuti?“ – u datom slučaju ne može biti validna. Iz jednostavnog razloga: ako je djelimično tačno da tokom DPS – strahovlade prosvetna zajednica nije protestovala (svakako ne u potpunosti tačno, jer ima dosta svijetlih primjera otpora), to nikako ne znači da ne treba da se bori za svoja prava ni nakon pada diktature. Pobogu, zar se tokom perioda autokratije slobodni ljudi na ulici i drugdje nijesu borili da se upravo sve kategorije ohrabre da dignu glas protiv nepravde? Ja sam se, između ostalog, godinama na ulici borio upravo za te stvari.
Osim toga, oni koji datoj kategoriju zamjeraju neaktivnost tokom perioda strahovlade DPS -a, možda bi takvu vrstu kritike prije mogli uputiti mnogim konstituentima aktuelne izvršne vlasti, koji za Milovo vrijeme pisnuti nijesu smjeli protiv režima. Ili koji su, u još gorem slučaju, bili sastavni dio tog kriminogenog režima, a danas, paradoksalno, pokrivaju ključna mjesta u institucijama vlasti. Za fotelje takvih pojedinaca se slobodni ljudi, koji su suštinski oborili diktaturu, na protestima, litijama i naknadnim izborima – svakako nijesu borili. Takve političke anomalije treba denuncirati, a ostaviti se kritika upućenih prosvetnoj zajednici, koja trenutno traži pravdu i neophodna joj je podrška.
Sasvim je moguće da DPS pokušava politički da profitira od štrajka prosvetara. To nije dobro, ali ni ne predstavlja neku novost: i ranije su se dešavali pokušaji političke zloupotrebe protesta raznih kategorija. Na prosvetarima koji štrajkuju je dužnost da se oštro suprotstave takvim pokušajima političke zloupotrebe. Naročito onim koji dolaze od strane partije kao što je DPS, koju je, da je bilo pravde nakon pada diktature, trebalo zakonski zabraniti.
Moja podrška prosvetarima koji štrajkuju je opšte, ali i lične prirode, jer među njima ima dragih mi osoba koje su mi bili saborci na desetinama uličnih protesta protiv režima i nakaradnog sistema. One se nijesu bojale tada, a ne boje se ni sada, već samo traže pravdu.
Oni koji iz određenih političkih razloga ne mogu javno da pruže podršku prosvetarima, neka ih makar ne ometaju u ostvarivanju njihovih prava. Osim toga, neka se neke druge društvene kategorije prisjete da će jednog dana i njima trebati podrška, možda baš od strane prosvetara. Ovdje se u suštini radi o civilizovanosti i opštoj kulturi. Budimo solidarni.
