Đukanović je juče rekao da „ne zna šta je pjevao“, čime je priznao da je u datoj prilici bio trešten pijan pa se ničega ne sjeća, ili pak jednostavno laže, što mu je inače svojstveno. Prije će biti da je ovo drugo, jer njegovo kazivanje – „šta i da sam to pjevao?“ – zapravo predstavlja implicitnu potvrdu da on dobro zna šta je, kada i zašto pjevao (makar i u stanju pijanog veseljaka).
Međutim, zbog čega je problematičan Đukanovićev iskaz – „Šta i da sam pjevao ‘jači smo od Srbije?'“, koji on pokušava da relativizuje budalaštinama da je Crna Gora jača i od Amerike i Rusije? Problematičan je jer on upravo potvrđuje Đukanovićev šovinizam i srbomržnju.
Postavlja se pitanje, zašto je baš odabrao Srbiju za odmjeravanje jačine naše države? Zašto ne Hrvatsku, Bih, Njemačku ili Nigeriju? U odabiru suparničke države se krije Milov šovinizam. Misli li bivši diktator da smo mi zaista tolike budale da ne znamo da se njegova višedecenijska politika, kao i DPS -a, zasnivala prije svega na „odmjeravanju snaga“ sa Srbijom, bolje rečeno – na mržnji i netrpeljivosti prema srpskom narodu i Srbiji? Na derneku u podgoričkom lokalu alkoholisani diktator i vesela družba mladih lavova DPS -a su takav dugogodišnji politički stav samo još jednom javno ispoljili, kroz pjesmu i pijanu igru.
Zašto je takav šovinistički stav diktatora osobito ružan, nesrećan i opasan? Opasan je jer podstiče međunacionalnu netrpeljivost i građanske sukobe, huškajući određeni broj građana protiv svih onih koji se u našoj državi izjašnjavaju kao Srbi ili govore srpskim jezikom, ili Srbiju doživljavaju bratskom (a koji su u Crnoj Gori relativna ili apsolutna većina). Ružan je i nesrećan zato što on negira cjelokupnu istoriju Crne Gore i njenih odnosa sa Srbijom. Odnosa koji su uvijek bili bratski, između država koje su bile zajedno i u dobru i u zlu, koje su dugo živjele skupa u istoj državnoj zajednici i koje bi za sva vremena morale biti jedna drugoj najbliže.
Svako ko misli radikalno drugačije ima šizofreno ili perverzno gledište o crnogorskoj istoriji i njenom narodu i nije mu mjesto u političkom ambijentu već u nekoj psihijatrijskoj ustanovi. Među takvima, a nije ih malo, očigledno je i bivši diktator Đukanović.
Međutim, umjesto apela na hospitalizaciju Đukanovića i njegovih sljedbenika (što je svakako korisna inicijativa), nova politička klasa treba da se pozabavi jednim drugim opasnim trendom. Tj. – kako je moguće da neki novi političari i državnici, izabrani pretežno srpskim glasovima, danas pokušavaju da imitiraju Đukanovićevu antisrpsku retoriku? Ukoliko je neka vanjska direktiva uzrok takvog politički konvertitskog i uvrnutog stava novopečenih državnika – njoj se svi slobodni ljudi moraju odlučno suprotstaviti. Crna Gora može postojati i prosperirati jedino ako se u političkom sektoru u potpunosti oslobodi šovinizma i srbofobije.
