Evo isječka iz najnovijeg tv-nastupa predsjednika Crne Gore Milatovića:
„Govoreći o parlamentarnim izborima 2020. godine, Milatović je kazao da se Crnom Gorom do tada upravljalo na kvazi autoritativan način.
– Te 2020.godine smo prvi put dobili vlast na demokratskim izborima i počeli smo da se učimo demokratiji. Promjene se jesu desile na bolje. Jeste da sada postoji umanjena politička stabilnost, ali zato imamo veću demokratiju, ocijenio je Milatović.“
Ovdje valja istaći nekolike stvari. Primjećuje se da Milatović uporno u posljednje vrijeme, a na vjerovatni nagovor kakvog neopreznog savjetnika, višedecenijski diktatorski režim Mila Đukanovića naziva „kvazi-autoritarnim“.
Problem sa ovim prilogom stranog porijekla – „kvazi“ – koji se našem mlađanom predsjedniku neobično dopao, jeste da se koristi u značenju „kao da“, „skoro“, „gotovo“, „donekle“, ali kao prefiks u sastavljenim riječima znači i „tobožnji“, „vajni“ (i u tom značenju bi se, zapravo, negirala autoritarna priroda datog režima).
Na koje god značenje da misli Milatović izgovarajući dati izraz (a vjerovatno podrazumijeva da se radi o režimu koji pod demokratskom fasadom ima određene autoritarne karakteristike), tj. bilo da negira ili ublažava ili relativizuje Milovu diktaturu – on takvim činjenjem Đukanoviću čini očiglednu uslugu. Što i ne čudi, imajući u vidu nastupajuće izbore u Podgorici i projekat post-izbornog savezništva Prve i Druge familije, u smislu izbacivanja iz vlasti srpskog političkog faktora, o čemu sam već pisao.
Bilo koje relativizovanje suštinski diktatorske prirode oborenog Đukanovićevog režima posrnuli DPS dočekuje sa ushićenjem i u nedogled produžava pasivnost institucija, koje bi morale da procesuiraju fundamentalne činioce takve vlasti, u prvom redu Đukanovića. Govorio sam mnogo puta o tim stvarima: diktatorsku prirodu Milovog režima označavalo je njegovo višedecenijsko trajanje, apsolutna kontrola institucija koje je trebalo da budu nezavisne, korišćenje tih institucija za progon neistomišljenika, sistemska diskriminacija po političkoj i nacionalnoj osnovi, prebijanje, zatvaranje, a u nekim slučajevima i fizička eliminacija političkih neistomišljenika. I na svojoj koži sam, poput stotina saboraca, osjetio diktatorsku suštinu bivšeg režima; recimo, makar četiri puta sam hapšen i bivao u samici isključivo iz političkih razloga, zbog slobodne misli, samo zato što sam javno iskazivao nepristajanje na nepravde i strahovladu. Kao što je opštepoznato, neki protivnici tadašnjeg režima su i ubijeni.
U datoj izjavi Milatović ističe da „sada imamo umanjenu političku stabilnost“, što je ne samo pogrešno već i skandalozno zapažanje, jer „politička stabilnost“ bivšeg režima se odražavala u strahovladi, sistemskoj diskriminaciji, kontroli institucija, zastrašivanju i eliminaciji neistomišljenika. To nije bila politička stabilnost – već zločinačka diktatura.
Napokon, Milatović ističe da smo “ te 2020. godine prvi put dobili vlast na demokratskim izborima i počeli smo da se učimo demokratiji“. To je tačno, ali predsjednika treba upitati: gdje je on bio tada i prije toga?
Gdje je bio 30. avgusta 2020. godine? Za koga je glasao? Kaže da se u Crnu Goru vratio sa studija 2017. godine. Gdje je bio na svim antirežimskim protestima prije izbora 2020. godine? Je li neko zabilježio bilo koji njegov javni istup kritički nastrojen prema diktatorskom režimu, makar jedan antirežimski tekst? Ja ga na protestima nikad u životu nijesam vidio. Nijesam ga vidio ni na čudesnim litijama. Ali sam ga zato vidio u savjetničkom timu Krivokapića, tek u oktobru 2020. godine, tj. mjesec dana nakon što su slobodni ljudi oborili zločinačku diktaturu.
Ne bih toliko insistirao na ovim stvarima, jer Milatović nije jedini koji je tek nakon pada diktatorskog režima „zasjeo u pobjednička kola“. Vidimo da današnja Crna Gora vrvi takvim kadrovima, u raznim partijama i u institucijama. Međutim, kada je Milatović odlučio da po drugi put preumi, ali sada u pogrešnom smjeru i stavljajući se u orbitu Druge familije, a u svrhu realizacije antisrpskog projekta – moja reakcija je prije svega civilizacijski čin.
