Piše, Vuk Kovačević
Srebrenica – ime koje nosi bol i tragediju. Svaki put kad ga čujem, ne mogu a da ne pomislim na sve one nevino stradale, zaboravljene i ponižene. Ali, dok se svijet prisjeća jednih, često zaboravlja druge.
Svaki put kad gledam suze majki Srebrenice, teško mi je. Te suze bole, jer su ljudske, jer su majčinske. Ali u isto vrijeme osjećam gorčinu – jer znam da su i naše majke plakale – i da plaču i danas, a njihove suze niko ne spominje. Njihov bol kao da nikoga ne zanima.
Zato i dalje pitam, i pitaću: A šta je sa našima?
Šta je sa Srbima koji su ubijani u selima oko Srebrenice i Bratunca?
Šta je sa Kravicom, Zalazjem, Skelanima?
Šta je sa ljudima koji su stradali u svojim kućama, na njivama, u crkvama, samo zato što su nosili srpsko ime i prezime?
Ubice su dolazile nemilosrdno, palile sela, ostavljale samo pepeo i tugu. Iza svega toga ostali su grobovi pored crkava, tišina i zaborav.
A iza te tišine – brojka koja boli: 3.267 ubijenih Srba u Srednjem Podrinju i Birču. Među njima djeca, žene, starci. Ljudi koji nikome ništa nisu učinili, osim što su postojali – i naravno, bili Srbi.
Da li je Vladimiru Gajiću, dječaku od dvije godina, jedini grijeh bio to što je Srbin?
Da li je Zorici Božić, djevojčici od 12 godina, krivica bila što je ostala na svom ognjištu?
Da li je Aleksandru Dimitrijeviću, dječaku od pet godina, smrt bila presuda bez krivice?
Da li je Božani Isailović, djevojčici od tri godine, život oduzet samo zato što nije bila suprotne vjere?
…. I još na stotine i stotine druge djece, žena i starih ljudi.
Da li se njih danas iko sjeća?
Da li ih se zbog toga međunarodna zajednica odriče?
Jesu li njihove smrti manje vrijedne jer se ne uklapaju u antisrpski narativ kolektivnog Zapada?
O tim žrtvama se skoro nikad ne govori. Nema kamera, nema dokumentaraca, nema dana žalosti. Kao da nisu postojali. A jesu – i ne smiju biti zaboravljeni.
Ne tražim da se tuđa bol zaboravi. Ne smije i ne treba.
Ali tražim da se prizna da je i naš narod stradao. Da se čuje i naša istina.
Jer dok ne bude pravde za obje strane, nema ni istinskog mira, ni stvarnog pomirenja.
I što je najteže – na kraju smo mi proglašeni za genocidne, a oni za žrtve. I tako je cijela istina izokrenuta.
Ali uprkos tome, mi ćemo mirno i dostojanstveno stajati pored onih zaboravljenih grobova u Srednjem Podrinju i pitati:
A šta je sa našima?
