E Crna Goro, zemljo Njegoševa, Marka Miljanova, Svetog Petra cetinjskog, kralja Nikole, Vladike Amfilohija… (i da ne nabrajamo dalje), šta dočeka da te vode „eksperti“ izašli iz vrtića profesora Zdravka! Nepoznati mladi apostoli, koji ni na litijama nisu učestvovali, došli su pravo ni odkuda da budu pripravnici kod „profesora“ u 42. vladi koju su nam po svemu sudeći sastavili ambasodori Kvinte, pokazujući nam da smo mi ipak i dalje samo kolonija a ne nikakva samostalna država proizašla 2006. godine. Zar nam taj spoljni faktor nije dozvolio da se kao građani „samostalne“ države referendumski izjasnimo o po državu ključnim stvarima, već su nam samo izdiktirali da priznamo Kosovo, da postanemo članica NATO-a, i ako je preko 80 odsto, po riječima tadašnjeg premijera Markovića, građana bilo protiv toga. Svijetu i tim ambasadama smo pokazali kakav smo mi to narod kada smo predvođeni Crkvom i njenim Mitropolitom dostojanstveno, do tada u svijetu neviđeno, rekli bivšem režimu i njenom lideru, koji je umislio da je on novi gospodar, da ne može baš sve dokle je on i kako je to umislio. Litijama smo pobijedili, ali ta narodna pobjeda nije dugo trajala. Kako bi narod rekao, ili bolje reći tovariš Uljanov, „mangupi iz naših redova“, sav uspjeh litija su brzo stavili pod svoje noge zarad, pokazalo se, svojih ličnih interesa, ne prezajući da prevare i podvale jednom čestitom Mitropolitu Amfilohiju. Od te prevare još se nismo otrijeznili, pod pritiskom smo dobili 42. ekspertsku vladu u kojoj nije bilo mjesta za stvarne pobjednike avgustovskih izbora 2020. godine predstavnika DF-a. Onda smo prešli na manjinske podrške i Dritanovu 43. vladu (koja je praktično rođena u ambasadama), pa skoro sličnu, ali uz obećanu rekonstruisanu evo i 44. Vladu.
I da se vratimo tom Zdavkovom vrtiću, koji je prozreo lakomislenost naroda i podvalio mu program koji još do danas niko, pa ni oni sami nisu vidjeli, ali su oni prvo dobili glasove Podgoričana, pa potom i Crne većinske Gore. Dobili su novog predsjednika (ne zahvaljujući njegovoj sposobnosti koliko rješenosti naroda da ne glasa za Mila Đukanovića) a Jakov je predložio premijera. I tada je malo ko htio da prizna da je pobjednik praktično bio profesor, ili bolje reći spoljni faktor, jer njegovi do tada anonimni kadrovi su se našli na čelu Podgorice, države i Vlade Crne Gore. Ali, i kao svaka djeca u vrtiću, po onoj vrati mi moje krpice, idila nije dugo trajala. Predsjednik Milatović je vjerovatno poljuljkan brojem dobijenih glasova, a i tetošanjem stranih ambasada, pa vjerovatno i sujetom odlučio da napusti svoju partiju i zarati sa čovjekom u čijoj je sjeni bio kod profesora u 42 vladi i umjesto čijih pohlepnih grešaka je neočekivano od gradonačelnika Podgorice postao predsjednik Crne Gore. I ne samo što je napustio partiju već je napustio i ideju naroda koji ga je doveo na ugodnu predsjedničku funkciju. Krenuo je, kažu dobri politički poznavaoci, da raznim kombinacijama i igrankama pravi političke kalkulacije (što je da priznamo sasvim legitimno). Podijelio je PES u glavvom gradu i stvorio Pokret za Podgoricu, i sada se najavljuje Pokret za Crnu Goru. Po povratku iz potonje posjete Briselu sazvao je samit lidera političkih partija da prenese utiske (čitaj naloge) iz tamošnjih razgovora. Na njegovu žalost, očigledno se to vidjelo u njegovom obraćanju, samitu u Vili Gorica nisu se odazvali lideri većinske parlamentarne koalicije, pa je Jakov tako neplanirano postao lider opozicije ili ti onih koji nisu prije godinu dana glasali za njega već za njegovog oponenta Mila. Ipak, u Vili Gorica samo su potvrđena nagađanja brojnih političkih analitičara kako će se kretati nova politička scena u Crnoj Gori. Da li su oni u pravu vidjeće se brzo, odnosno da li će Podgoričani na jesen na izbore, odnosno da li će doći do pada vlasti u glavnom gradu. Na okrnjenom samitu u Vili Gorica skoro svi prisutni lideri opozicije i manjinskih partija su isticali da bi i Crna Gora trebalo na vanredne parlamentarne izbore, što i nije ništa čudno jer kako narod kaže „vojnik o skraćenju, kurva o poštenju, a opozicija o izborima“.
Dakle, ovi potezi koje povlači predsjednik Jakov, ali i ponašanje njegovog dojučerašnjeg partijskog druga (sjetite se, a nije bilo tako davno, one rođendanske torte) premijera Milojka koji ne samo da nerado dolazi na premijerski sat već i na kontrolna saslušanjana koja ga pozivaju oni koji su ga izabrali, pokazuje da oni, bez obzira koju im je profesor dao ocjenu, još nisu politički sazreli za funkcije koje obnašaju, ili su baš u političkom vrtiću odlično skinuli ponašanja njihovog učitelja. Sjetimo se samo njegovog pred ponoćnog odlaska u beogradsku Patrijaršiju i obrazloženja zašto je toliko puta ulazio i izlazio iz aviona, pa o (ne)poznavanju Dake Davidovića i ostalog društva koje je tih dana obletalo oko blaženopočivšeg Mitropolita, pa do hitnog preseljenja svoga štaba iz Srpske kuće u Podgorici i to u noći kada je saznao da je lista koju je predvodio pobjednička. Kako kaže ona mudra našeg naroda „iver ne pada daleko od klade“.
Изборник
