VRIJEME JE DA SE PRISJETIMO ŽRTAVA MOJKOVAČKE BITKE I KAŽEMO DOSTA PODJELAMA

Evo i ovog 7. januara, po julijanskom kalendaru, narodi u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Sjevernoj Makedoniji i u svim pravoslavnim zemljama već vjekovima se pozdravljaju riječima: „Mir Božiji, Hristos se rodi!“, na što se odgovara: „Vaistinu se rodi!“
Tradicija je tradicija – prenosi se s koljena na koljeno. Lože se badnjaci, dolazi polaznik i unosi badnjak, djeca se darivaju i igraju u slami, komšije nazdravljaju vrućom rakijom, ljudi se mire, širi se ljubav, jer to je najradosniji praznik: na svijet je došao Hristos.

Od 1917. godine ovom pozdravu Srbi i Crnogorci pridodaju i riječi „Slava herojima“, prisjećajući se velikog junaštva vojske Kraljevine Crne Gore koja je na Božić 1916. godine, pod vođstvom serdara Janka Vukotića, zaustavila austrougarsku ofanzivu na Mojkovcu, braneći odstupnicu svojoj braći – vojsci Kraljevine Srbije, koja se povlačila pred naletom neprijatelja prema albanskim planinama i Krfu.
Bio je to do tada neviđen čin herojstva, kada se život nije štedio za spas brata; čin u kojem se ginulo za Krst časni i slobodu zlatnu – čin kojem su se divili čak i neprijatelji, austrougarski oficiri i vojnici.

Blaženopočivši mitropolit Amfilohije je na 99. godišnjicu Mojkovačke bitke citirao riječi pjesnika Radovana Bećirovića Trebješkog, učesnika bitke:
„Za tri dana srpskoga Božića takve bitke i takvog krvoprolića nije bilo otkako ljudi pamte“,
dodajući:

„Mojkovačka bitka je kruna svih velikih oslobodilačkih događaja u novijoj istoriji Crne Gore. Jevanđeljski se kaže da nema veće žrtve od one kada neko život svoj položi za brata svoga“, rekao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije – čovjek koji nikada nije izostavio da kaže da je Crnogorac iz Kolašina, potomak vojvode Mine, srpskog junaka.

Mojkovačku epopeju svi smo učili u školama i divili se tom bratskom junaštvu, sve do devedesetih godina, kada je neko pokušao da unese crv sumnje u bratstvo između Crnogoraca i Srba, kada su se odjednom počela ložiti dva badnjaka.

Nadam se da će tome doći kraj i da nas ka tome vodi gest na Dvorskom trgu na Cetinju, gdje su bratstva Martinovića i Borilovića iz Bajica naložila badnjak bez prisustva sveštenstva Crnogorske pravoslavne crkve, zvanično nekanonizovane i nepriznate, poručivši da neće dozvoliti da se njihovim imenima i tradicijom manipuliše u dnevno-političke i interesne svrhe.
Da li bi Božić 2026. godine mogao biti zaokret ka pomirenju bratskog naroda? Rekao bih – političkim interesima izazvan razdor jednog te istog naroda, koji, bez obzira na sve, zajedno hodi ka moštima Svetog Vasilija Ostroškog, moleći se i tražeći utjehu i oproštaj.

Da bi taj narod, u Boga se nadam, mogao zajedno da prevaziđe prokletstvo koje su mu sedamdesetih godina nametnuli tadašnji komunisti (priznajem, i ja sam dijete tog istog komunizma) rušenjem Kapele na Lovćenu. Da bi mogao, kako Bog zapovijeda, bratski da proslavi Božić 2027. godine, zajedničkim molitvama u svim našim hramovima.

Kako je još 1873. godine zapisano u Glasu Crnogorca:
„Ima u Kotoru, hvala Bogu, dovoljan broj Srba jedne i druge vjere, koji su posvjedočili svoje domoljublje i rodoljublje; od njih se ne treba klanjati – njih treba birati – pa je onda kraj svakoj svađi i omrazi. Brat je mio, ma koje vjere bio.“

I dalje stoji u Glasu Crnogorca:
„Treba pokazati neprijatelju da je prošlo vrijeme kada se brat sa bratom krvavio. Ne treba se povoditi za lažnim prorocima koji siju razdor među braćom. Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari. Đe se braća složila, tu se sreća množila.“
Braćo iste vjere, bili Srbi ili Crnogorci, ne zaboravite da ste jedni drugima ipak najbliži. Zar to nije pokazao serdar Janko Vukotić sa svojim junacima? Zar to nisu govorili Marko Miljanov, kralj Nikola i najveći među vama – Njegoš?

Zato danas, kada budete palili svijeću, a sjutra lomili krsnik, pred svojom ikonom stavite prst na čelo i dobro razmislite.

Do tada vas pozdravljam najradosnijim hrišćanskim pozdravom:

MIR BOŽIJI, HRISTOS SE RODI!

Perica Đaković