Blagodarim Mitropolitu Šumadijskom Jovanu, što mi je po ko zna koji put, uvjek tako brzo i unaprijed, skoro da ne moram ni da ga pitam, blagoslovio i blagosilja da dođem ovdje u njegovu mitropoliju, da činodjejstvujem i služim, i budem sa ovim narodom blagoslovenim. A pogotovo ovdje u Manastiru Pinosava u Kusatku, po prvi put što smo došli, u ovu svetu obitelj, kod mog vrlog i milog brata i sabrata Arhimandrita Petra.
Srpski narod ovdje u Šumadiji, nekako se najbolje očuvao, a ja sam vam svjedok tome, pošto sam na obodima srpskoga naroda i srpskih zemalja živio i živim i danas. Svuda kada pogledamo, u svim velikim ratovima koji su se u posljednje vrijeme u istoriji srpskoga naroda desili, svuda je Šumadinac i srpski vojnik stizao. I do Karavanki i do Trsta, oslobodio je Dalmaciju, ušao je u Dubrovnik i njega oslobodio.
Narod i vojskovođe srpskoga naroda u Crnoj Gori, serdar Janko Vukotić sa svom crnogorskom vojskom, sav srpski narod Crne Gore, ustao je i na Mojkovcu je sačekao Austrougare, i zajedno u sadejstvu sa jedinicama iz Srbije, sa braćom svojom, su ih zaustavili, da bi srpska vojska mogla odstupiti preko Albanije.
Svuda su imena Šumadinaca zapisana, koji su krvlju svojom zapečatili sve ove prostore srpskih zemalja, kuda se narod srpski kroz istoriju kretao. Svuda su imena Šumadinaca pa i na Zejtinliku. Ima ona divna pjesma koja govori i opominje: „Odakle si sine“, pa mu govori, „pogledaj ove planine sive, Zejtinlikom je cvijeće procvetalo, a Šumadijom sunce zasijalo“.
Uberi svaki taj cvijet od Mačkovog Kamena, sa Cera, sa Drine, sa Mojkovca, sa Gatačkoga Polja, i svih krajeva srpskih zemalja, i ponesi kuda budeš išao i prohodio bijelim svijetom, i pokaži ga neka ga sav svijet vidi i neka se tome cvijetu divi. Cvijetu žrtve i poštenja srpskoga naroda, neodstupnog borca za slobodu, istinu i pravdu, a na prvom mjestu za svoju hrišćansku vjeru i svoju Srpsku Pravoslavnu Crkvu.
