Autor: Spasoje Tomić, magistrand istorije i urednik Portala 083

S istorijskog stanovišta razvoj srpske nacionalne svijesti bio je prisutan najprije kroz Crkvu, koja je nakon pada pod tursku vlast ostala jedina slobodna institucija srpskog naroda. Naravno, s vremenom se pojavila potreba da se krene u širi nacionalni rad.

Zasluge za širenje srpskog integralizma u tom vremenu, a tu se prije svega misli na 19. vijek, imaju (kako se u istoriji nazivaju) prečanski ili vojvođanski Srbi koji su shvatili da se borba za oslobođenje od turskog ali i austrijskog jarma osim oružjem mora voditi i perom. Shodno tome razmišljanju, najprije se u Budimpešti stvara Matica srpska 1.juna 1826. koja će svoje sjedište premestiti u Novi Sad 1864. godine. Ova institucija srpskog naroda značajno će uticati kako na Srbe u tadašnjoj Austrougarskoj, tako i na one u Srbiji i u Crnoj Gori.

 Ideje tog srpskog zajedništva prvi će prihvatiti Petar II Petrović Njegoš, shvatajući da je jedino Srbija od Dunava do mora sinjega ispravan državni okvir za srpski narod.

Koliki je bio uticaj Novog Sada na Crnu Goru i koliko je taj uticaj i dan-danas prisutan govori nam i činjenica da Srbi u Crnoj Gori vole za sebe da kažu da su „srpski Spartanci“ a ta kovanica nije napravljena ni na Cetinju, ni u Podgorici, ni u Nikšiću, već su vojvođanski Srbi tako posmatrali svoje sunarodnike koji su se u Crnoj Gori sa puškom u ruci borili protiv Osmanlija.

Njegoš i Matica Srpska  

Uvezanost Njegoša i Matice srpske počela je praktično od samog osnivanja ove institucije. Njegoš, kao neko ko je vidio i dalje i bolje od svojih sunarodnika kojima je bio okružen, krenuo je da povezuje svoj podlovćenski vladikat sa svim Srbima u okruženju. Naročitu podršku za svoje napore Njegoš će već od 1834. godine dobiti od Teodora Pavlovića koji će publikovati njegove radove, među prvima delo „Pustinjak Cetinjski“. Pavlović nije krio svoje oduševljenje mladim srpskim vladikom koga je hvalio u svakoj prilici, ističući ne samo njegovu duhovnost, već i naglašavajući da Njegoš ima poseban osjećaj za srpsku nacionalnu stvar, koja je, mora se reći, tada još uvijek bila u povoju i kojoj već tada kao takmac počinje da se javlja jugoslovenska ideja koju će Njegoš negdje razmatrati, ali će je ubrzo i napustiti.

Naročito bitno za samog vladiku bilo je što je postao saradnik Letopisa Matice srpske uz svesrdnu pomoć Pavlovića, koji je njegove poetske radove redovno objavljivao u ovom časopisu za koji je bitno naglasiti da je najstariji tog tipa u Evropi (1824. godine počeo da izlazi). Matica srpska je znala da cijeni Njegoša na isti način kao i on nju, pa ga je 1845. godine primila u svoje redove, a vladika je kao dar Matici iz skromnih sredstava (koja je dobijao od Rusije) uplatio sto forinti i na taj način pomogao dalji rad i razvoj iste. Koliko je tada to bilo značajno, možemo pogledati i sa današnjeg aspekta na način da se zapitamo koliko smo spremni i da li smo nekada i sami izdvojili sredstva za kulturno uzdizanje našeg naroda? Ako nismo, onda ne samo da treba da čitamo Njegoša, već treba da učimo o Njegošu i njegovoj viziji koja je daleko prevazilazila okvire tadašnje Crne Gore i njene plemenske svijesti. Ono što svakako treba još dodati i reći, jeste da je Njegoš kao srpski integralista tog vremena bio podržavalac Vukove reforme, pa je 1847. godine poslao Matici srpskoj primjerke svojih epohalnih djela „Luča mikrokozma“ i „Gorski Vijenac“, a posebno se mora naglasiti da je primjerak „Luče mikrokozma“ prvi štampani primjerak pa  je Njegoš na taj način odao najveće moguće poštovanje Matici.

Na kraju, moramo da se zapitamo da li bi Matica bila ono što je danas bez Njegoša i da li bi Njegoš bio ono što je danas bez Matice? Da li bi Njegoš izrekao čuvene riječi maja 1848. godine Iliji Garašaninu: „Ako je igđe ikoga, nas evo. Ako li nema nikoga, ja ne mogu ništa do stiđeti se što sam vam brat. Sad ili nikad, nikad ako ne sad!“ Ili pak da citiramo riječi upućene Matiji Banu: „… da se vladika crnogorski umiri u Pećkoj patrijaršiji, a knez srbijanski u Prizrenu, meni duhovna a knezu Srbije svetovna vlast nad narodom slobodnim i usrećenim“. Ako su i ove njegove riječi nekome malo, onda neka se zna da je srpski vladika Njegoš odlikovao vođe vojvođanskih Srba zbog borbe u revoluciji 1848. Odlikovao je Đorđa Stratimirovića i Stevana Knićanina onim ordenom koji je besmrtan, onom medaljom koju svaki Srbin želi da ima, OBILIĆA medaljom!

Dakle, Njegoš i Matica srpska su jedno, neraskidivi, jer je Njegošu matica Srbija, on nije bolovao od regionalizma, a i kako da boluje od regionalizma onaj koji je, kako reče Matija Bećković, najveći srpski vladika posle Svetoga Save!