Piše: Miro Lučić
Čekao sam, evo skoro mjesec dana, da vidim hoće li neko pozvaniji, upućeniji, značajniji reći koju rječ na ovu temu ali još uvjek niko i ništa. Muk.
Hteo sam potom reći par rječi, morao sam, mučilo me prosto rečeno pa ovo, unutrašnjom borbom iznuđeno pišem sada, skoro mjesec dana od Sretenja, našeg velikog praznika.
Radi se o tome da je jedna vijest, važna i velika, postala tišina koju ona svojom prašinom, tim pokrovom njenim težim od olova, gura u zaborav i nestajanje. Tu tišinu izrodi sitna zloba, ljubomora i zavist dokonih i stvarno, onako ljudski gledano, stvarno nemoćnih da se izdignu i da zaštrče u masi.
Radi se o tome da je jedna mala grupa ljudi, ,,malih i običnih”, po nekim ,,građanskim” kriterijumima beznačajnih, napravila nešto veliko, značajno, nešto što je prodrmalo svaki skup na kojemu su se pojavili. A pojavljivali su se svuda, od Krfa, Soluna, Kajmakčalana, Cera, Kolubare, Mojkovca, Čačka, Topole, Oplenca…
Svugdje su išli obučeni u našu staru narodnu nošnju hercegovačko-crnogorsku-bokešku, nosili poruku svima koji su ih sreli da je Herceg Novi slobodarski grad, grad širine i duboke duše, dom svakog dobronamjernog ko je u njega ikad kročio, bez obzira na jezik, vjeru ili naciju.
Ipak, njihova glavna poruka je bila da nas SRBA ima i da će nas uvjek biti, da smo tu gdje smo svoji na svome i da tu ostajemo.
Sve su to radili bez ikakvog interesa, bez ,,sendviča” kako drugosrbijanska gospoda iz ,,kruga dvojke” zove sve nas nacionalno i patriotski samosvjesne, često i bez krova nad glavom kada se noćivalo po parkinzima i u njihovim starim autima.
Nisu njih zaustavile ni rane stare, one iz bojeva po gudurama stare Jugoslavije, nisu ni pozne godine sve skupa sa bolestima koje godine nose, nije ih zaustavila ni besparica sitnih penzija i plata. Stigli su svugdje, baš tamo gdje su trebali stići, ne jednom i slučajno već godinama vraćanja na mjesta srbinove sudbine, iznova i iznova.
Zapjevali bi tu naše stare, zaboravljene pjesme, skinuli sa njih prašinu koju danas neki na njih žele da bace, isti taj preteški pokrov o kom rekoh na početku priče. Zapjevaše onako neškolovano, narodsko-seljački, prosto i bez znanja nota i sviranja klavira ali otvoriše sva srca i svaku poštenu i čistu dušu srpsku.
Ipak, uočiše tu čudnu za ovo vrijeme iskrenost i vjeru u Srpstvo neki bitni ljudi, državnici i vladari, pa ako i imaše neku sumnju, oni je odagnaše na način kako to ozbiljna država radi.
Nakon toga desi se da je predsjednik R. Srbije Aleksandar Vučić odlikovao NVO ,,Karađorđe” Sretenjskim ordenom.
Orden je u ime grupe primio Predrag Vujnović, osnivač ,,Karađorđa”skupa sa svojim sestrićem Zoranom Bijelićem, uradi to onako kako protokol nalaže. Poklon-naklon Predsjedniku koga je naš narod izabrao, zagrljaj i rukovanje. Dostojanstveno i časno. I to u nošnji, sa kapom našom i 4 naša slova ista.
P.S. Predrag Vujnović i Zoran Bijelić su nosioci ideje o osnivanju FK,,Obilić Herceg Novi”, moji stari saborci i ljudi koje odlično poznajem kroz višedecenijsku zajedničku borbu, da očuvamo srpsku duhovnu nit na prostorima Crne Gore.
