Zločin počinjen 1924. godine u Šahovićima, današnjem Tomaševu, i dalje izaziva duboke političke i društvene podjele u Crnoj Gori, gotovo vijek nakon krvavog događaja. Ovaj tragičan incident, poznat kao osvetnički pohod, bio je direktna reakcija na ubistvo Boška Boškovića, tadašnjeg načelnika kolašinskog okruga, koji je u tom periodu postao simbol sukoba među lokalnim stanovništvom.
Osvetnički pohod u Šahovićima 1924. godine bio je odgovor na smrt Boška Boškovića, čije ubistvo nije imalo jasnog počinioca, a sumnje su padale na različite strane, od Damjanovića do Mehonjića, muslimanskog odmetnika. Nakon tog zločina, grupa crnogorskih boraca, najvjerojatnije organizovana pod vođstvom Jaukovća, krenula je u krvavi pohod. Za mnoge, ovaj napad je bio obična osveta, dok su drugi tvrdili da je cilj bio progon i uništavanje muslimanskog življa u ovom području.
Rasprava o ovom zločinu postala je aktuelna u poslednjim decenijama, kada su visoki predstavnici Islamske zajednice, akademici i političari u Crnoj Gori podnijeli Nacrt rezolucije o genocidu u Šahovićima 1942. godine. Međutim, reakcija Tomaševljana i mještana Vraneške doline bila je oštra, predajući u skupštinsku proceduru rezoluciju o genocidu nad Srbima u Vranešu, koji su navodno počinili Turci, muslimani, 1906. godine.
Knjiga Šerba Rastodera dolila ulje na vatru
Ulje na vatru dolila je knjiga akademika Šerba Rastodera, „Kad su vakat kaljali insani: Šahovići 1924“, koja se bavi tematikom ovog krvavog pohoda, navodeći i svjedočenja sa sastanka iz 1973. godine na kojem su prisustvovali bivši učesnici ovog zločina.
Sastanak, organizovan u Mojkovcu, bio je ključan trenutak za rekonstrukciju događaja, dok su rasprave o motivima i broju žrtava bile daleko od jednoglasnih. Iako Rastoder piše o pričama i tvrdnjama učesnika, iznesene činjenice nisu bile jasne, pa je i danas teško sa sigurnošću utvrditi šta se zaista dogodilo u tom tragičnom periodu.
Svjedočanstvo Radojice Pejovića i osuda nejasnih tvrdnji
Radojica Pejović, jedini živući svjedok ovog skupa iz 1973. godine, demantuje mnoge tvrdnje koje se pojavljuju u Rastoderovoj knjizi, navodeći da su neki od opisanih detalja netačni, kao i da nije tačno da je skup održan u Domu kulture, kako Rastoder tvrdi. On takođe tvrdi da su iznijeti netačni citati, kao što su Jaukovićeve riječi, koje je Rastoder pripisao magnetofonskom snimku, a koje Pejović smatra izmišljenim.
Pejović se prisjeća sastanka na kojem je general Jauković postavljao pitanja o Mojkovačkoj bici i počecima priprema za rat, ali i o okrutnom napadu na muslimansko stanovništvo. Prema njegovim riječima, iako su neki tvrdili da je napad izvršen iz osvete, ne postoji jasan odgovor na to da li je cilj bio progon ili pravda za ubistvo Boška Boškovića.
On tvrdi da su prisutni na sastanku bili neslagani o detaljima napada, s jednim dijelom govora o stotinama ljudi koji su učestvovali, dok su drugi govorili o manjem broju napadača. General Jauković je, prema njegovim riječima, postavio pitanje „Da li je cilj bio osveta ili progon muslimana?“, na šta nije bilo jednoglasnog odgovora.
Kao ključni trenutak, Pejović pominje Jaukovićevo pitanje „Zašto niste ubili tog Mehonjića, nego nevine ljude?“, što je još više podstaklo neslaganje među učesnicima. Iako su tvrdili da žene i djecu nisu dirali, to ne umanjuje težinu zločina koji je počinjen.
Na kraju sastanka, Pejović navodi da su se učesnici povukli u kafanu, gdje su razgovarali o svim tim događajima, a Pejović je jasno rekao da Jauković nije „njegov general“, što je izazvalo ozbiljnu reakciju među prisutnima. Iz tih razgovora nije se moglo dobiti jasne odgovore, a cijeli incident postao je tema koja još uvijek izaziva podjelu u Crnoj Gori.
Danas, više od 100 godina nakon krvavih događanja, priča o zločinu u Šahovićima i dalje izaziva podijeljena mišljenja i društvenu pometnju, jer istina o tim događajima ostaje nejasna. To je tema koja ne samo da razdvaja zajednicu, već podsjeća na duboko ukorijenjene nesuglasice koje, uprkos vremenu, još uvijek talasaju javnost Crne Gore.
(Novosti)
Растодер и Аџић,или Хаџић,како већ…