Piše, Perica Đaković
Šta se krije iza poziva predsjednika Crne Gore upućenog premijeru Spajiću na
razgovor koji bi trebalo da uslijedi tek nakon Milatovićeve posjete Briselu iduće
sedmice. Da li je to samoinicijativni predlog ili je stvar iznuđena, nametnuta od
međunarodnog faktora koji je ovu dvojicu otkrio i zbližio dovođenjem u 42. Vladu,
ostaje za nagađanje i procjenu. Ako bolje izanaliziramo Milatovićevu poruku
izrečenu na presu na Cetinju možemo doći i do zaključka da je u pitanju odnos
američkog i evropskog pogleda na budućnost male Crne Gore, ili tačnije, pokušaj
jačanja briselskih krugova.
Kako protumačiti Jakovov stav da to on čini kao predsjednik države i čovjek koji je trasirao put da Crna Gora do 2028. godine
postane 28. članica EU.
Dakle, jasan je u ovom slučaju stav i poruka predsjednika, kao što je jasno da je on
bio taj koji je kreirao sastav 44. Vlade nakon boravka u Njujorku. Ni ovoga puta
Milatović ne prestaje sa kritikama ka premijeru i lideru PES-a.
„PES više ne vodi transformativne procese koji su neophodni Crnoj Gori na putu
ka EU. Taj pokret danas nema ni predsjednika države, niti gradonačelnika Podgorice i došao je u situaciju koja, ne samo da šteti pokretu, nego šteti i državi u kontekstu cilja a to je da Crna Gora postane 28. članica EU”, riječi su Milatovića na pres konferenciji sa predsjednicom Sjeverne Makedonije Gordanom Siljanovskom Davkovom. Pritom je poručio i da ne prpada ni jednoj političkoj partiji nego je samo podržao jednu građansku listu na lokalnim izborima.
Jasan je, dakle, Milatovićev politički stav, koji je rekao bih daleko od kohabitacionog stava, jer predsjednik i ovoga puta ne kritikuje samo premijera i njegovu Vladu, već i stav skupštinske većine kojoj zamjera da je dovela do zategnutih odnosa sa susjednom Hrvatskom.
Očigledno da poruka Jakova Milatovića o pružanju “ruke za dijalog, ruke koja se
tiče državne odgovornosti i naše EU budućnosti”, nije samo plod njegovih ličnih
razmišljanja i samoinicijative, u cilju pomirenja sa čovjekom sa kojim je stvorio u
jednom trenutku najjači politički subjekt u zemlji čiji su oni bili prvi ljudi. Čini se da
se ipak iza ovog čina krije neko drugi, neko ko je i stvorio 42. Vladu i doveo njih
dvojicu maltene na njen sam vrh. Sad ostaje otvoreno pitanje da li je ovo samo interes evropskih činilaca, jer u Brisel, kako je sam rekao, putuje na poziv novog
predsjednika Evropskog savjeta Antonia Košte i da je planiran i razgovor sa novom
komesarkom za proširenje Martom Kos, kao i sa visokom prdstavnicom EU za
bezbjednosnu politiku Kajom Kalas.
Jasno je da su ususret ovom putu Milatovića uposjetili i određeni predstavnici evropskih ambasada, ali je otvoreno pitanje da li i
predstavnici ambasade države koja je očigledno dala jasan mig prilikom
sastavljana 44. Vlade.
Očigledno da Milatovićeva najava i poziv premijeru na sastanak koji tek treba da
se desi ostavlja dosta otvorenih pitanja, posebno ako se tome pridoda i činjenica
da se on tek treba odrediti, ili bolje reći kom će se carstvu privoljeti za konačnu
odluku ko će činiti vlast u Glavnom gradu. Ne treba tu zanemariti ni ekspresno
prihvatanje Spajića i njegovog kabineta na razgovore (ali neka to ostane tema za
neku drugu priču), ali ni istup Nađe Ljiljanić iz Pokreta za Podgoricu, na čijem je
ipak čelu, hteo to priznati ili ne, sam Jakov Milatović, koja izjavila da pokret kome
ona pripada može da pravi vlast sa kim oni hoće jer imaju tu širinu i da žele dijalog
koji će dovesti do pomirenja građana Podgorice. I ovoga puta vidim da se i ova
politička odluka krije iza naroda, odnosno građana i navodno njihove budućnosti,
a ne iza političkih partija i njihovih lidera. Kao da narod interesuju „fotelje“, možda
više šta se to iza brda valja…
Ipak, čini mi se da se na političkom nebu iznad Crne Gore još nagomilavaju neki
čudni oblaci i da je još daleko od razvedravanja.
