Evo, prošlo je 27 godina od NATO agresije na tada našu zajedničku državu, Saveznu Republiku Jugoslaviju, koju su činile Srbija i mala Crna Gora.
Da, sjećaju se ljudi kada nas je najmoćnija sila na svijetu iznenada i mučki napala sa, po njih, sigurnih visina, raketama – zlokobnim „tomahavcima“ – koje su ispaljivane sa brodova dovoljno udaljenih od naše obale i naše odbrane.
Takav kukavički napad Amerikanci i njihovi NATO saveznici nazvali su „Milosrdni anđeo“, koji je imao za cilj da vojno ponizi jednu malu državu na Balkanu i Sredozemlju, da natjera njene lidere, prije svega Slobodana Miloševića, na kapitulaciju i da, po prvi put u istoriji, mimo svih pravila međunarodnog prava, otme jednoj državi dio njene teritorije.
Nikad neću zaboraviti tu prvu raketu koja je stigla sa mora i ušla u zaliv Boke kotorske, da bi završila na radarskom sistemu na Obosniku, na poluostrvu Luštica. Sreća je što su, par trenutaka prije eksplozije, starješine, uglavnom nižeg ranga, povukle vojnike i tako izbjegle ljudske žrtve.
Nakon tog napada uslijedilo je slično granatiranje kasarne u Danilovgradu, a u to predvečerje oglasile su se sirene za vazdušnu uzbunu širom gradova Srbije.
„Milosrdni anđeo“ trajao je 78 dana, a koliko je bio „milosrdan“ govore nevina djeca pobijena u Murinu, ljudi u vozu na jugu Srbije, trogodišnja MIlica Rakić i brojne nedužne žrtve – nazvani „kolateralni gubici“, koje napadači nikada nisu zvanično priznali niti se za njih izvinili.
Mi u Crnoj Gori pamtićemo taj „Milosrdni anđeo“ i po podjeli političkog vrha i vrha tadašnje JNA. Mnogi Milovi poslušnici koji su se nalazili na čelu preduzeća, izdavali su naloge o radnim obavezama kako bi spriječili građane da se odazovu pozivu vojske i brane svoju zemlju.
Ako ste slučajno tražili od pretpostavljenog da vam uruči zvaničnu odluku o radnoj obavezi, to je vješto izbjegavano uz obrazloženje da je riječ o odluci političkog vrha i da će vam dokument biti dostavljen naknadno – što se, naravno, nikada nije desilo.
Ja sam tada radio u RTCG i, kao i mnoge moje kolege iz Boke, dobio sam redovan poziv vojske da se javim da „branimo“ državu koja je očigledno već tada počela da se raspada.
Nisam htio da ostanem po strani i gledam avione koji su u predvečerje prelijetali Crnu Goru noseći svoj ubilački tovar. Svi smo čekali da na TV ekranima vidimo gdje su ti „Milosrdni anđeli“ istovarili svoje razorne bombe.
Ostao sam vjeran i državi i vojsci, provodeći pola radnog vremena kod jednih, a pola kod drugih, uz prećutnu saglasnost odgovornih i u RTCG-u i u Komandi Ratne mornarice.
Sjećam se kako je narod u Crnoj Gori svoj gnjev, gledajući NATO avione, iskazivao porukama: „Gađajte i nas, nismo ni mi gubavi!“ Bio je to očigledno prvi znak da se narod ne slaže sa svojim vođstvom, posebno sa odlukama tadašnjeg predsjednika, koji je često sa Ćilipa letio na razgovore – a rekao bih i dogovore – sa predstavnicima NATO-a.
To je kasnije opisao u svom tekstu za zagrebački „Vjesnik“ bivši ambasador Vilijem Montgomeri, otkrivši da je bio zadužen za realizaciju tih kontakata, ali i za „nagradu“ za neposlušnost tadašnjem rukovodstvu SCG i približavanje NATO-u bez saglasnosti naroda. Ta „nagrada“ ogledala se u tolerisanju šverca cigareta preko Jadrana.
Taj napad najveće vojne sile na malu državu na Balkanu, a posebno odgovor političkog vrha Crne Gore, jeste rat kojeg se i danas časni ljudi u ovoj zemlji stide – naročito kada se govori o junaštvu naše vojske na Kosovu, na Košarama, gdje je zaustavljen pokušaj kopnenog prodora NATO snaga.
Na tim Košarama nijesu bili samo vojnici iz Srbije – bilo je tu i junaka iz Crne Gore, koji su časno slijedili svoje pretke sa Mojkovca.
I dok se tadašnji politički vrh ponosio svojim djelovanjem i tihom podrškom NATO-u, činjenica je da se sve do kraja 2020. godine nije odavala pošta djeci stradaloj u Murinu, niti je bilo dozvoljeno da se na ovaj dan uđe u kasarnu u Danilovgradu i polože vijenci.
Oni su htjeli da se sve to zaboravi, ali časni narod – među kojim je bilo i mnogo onih koji nijesu podržavali Miloševića – to nije prihvatio.
U narodu Crne Gore ostaće zapisano da se ponosio svojim junacima sa Mojkovca, ali i da će rat koji je NATO vodio protiv SCG, ostati rat kojeg će se, zbog odluka tadašnjeg političkog vrha koji je čak požurio ne bili se dodvorio svojim stranim mentorima da prizna tek oteto Kosovo i Metohiju, časni ljudi ove zemlje stidjeti.
Na žalost, ili na sreću, tek poslije avgusta 2020. godine u Crnoj Gori se javno i dostojanstveno odaje pošta nevinim žrtvama tog „Milosrdnog anđela“, koji je sve bio – samo ne anđeo.
Perica Đaković