Jovana Rmuš, osvojila je prvo mjesto na konkursu koji je organizovao i raspisao Srpski savjet u Crnoj Gori za najbolji literalni rad. Jovana je učenica 3. razreda Gimnazije „Panto Mališić“ u Beranama.
Kad je to bilo lako biti Srbin? Nikad, ni sad ni prije pet vjekova. Uvjek sa istim strahom i strepnjom izgovaraš ko si i odakle si. Biti Srbin znači ne predstavljati se tako glasno, ne zato što se toga stidiš već jer ne znaš kakva te opasnost vreba zato što postojiš takav kakav jesi.
Još čovjek ne zapamti da je Srbin mirno spavao. Zvuci lanaca i zveckanje srbosjeka budili su iz najtvrđeg sna. Kuće su ostajale prazne i krvave, nekad i spaljene do temelja. Srpkilje su život provodile ogrnute crnom tkaninom, izgrebanog lica i isčupane kose, sa očima punih suza. Jer, Bog im je dao dovoljno dug život da oplaču i oca i sina i brata. Borili su se hrabro do poslednjeg. Ipak Srbi ne ljube lance, ni lance ni traktore koji su nam pratili sjenku. Zato pamti Srbine ko si i šta si, reci to glasno i ponosno! Diči se svojom istorijom, svojim precima, jer rasteš onoliko koliko čuvaš svoje korijene, odvojiš li se uvenućeš. Ko se svog porijekla stidi ne može se sobom ponositi. Pjevaj svoju himnu na glas, piši svojim pismom, nema prostora za muk. Ćutao si toliko vjekova, prošao sito i rešeto na nemilost Božiju i tiransku, ne daj se opet tuđinu, ne leti u kavez. Vjekovima gonjeni brdsko-planinskim kotlinama, uspjeli smo da u kršu i
kamenu sačuvamo netruležne temelje, nama jedinog, srpskog jezika, amanet svih vladara i vladika ove svete zemlje.
Poruka…
Ako ne budemo znali svih trideset slova azbuke, nećemo znati ni porodična koljena. Ako se ne sjetimo Gorskog vijenca, nas će zaboraviti Njegoš, a mogućnost da nas se on postidi gora je od najtežih kletvi. Srbine, zaboraviš li san Vuka Mandušića nemoj ni sanjati o dostojnom životu. Zalivaj i njeguj jezik, bez toga smo sebi tuđi. Kažu:,,Ako želiš da uništiš jedan narod, počni od jezika.
Znaš tamo daleko u kamenitoj zemlji junaka, u srcu Crne Gore, živio je jedan Srbin. Zadnje riječi bile su mu:, Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim, narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska“. I ne reče to tražeći milost, već ponosan na sebe i svoje pretke, baci tijelo pred neprijatelja, a duša mu se vinu visoko uz Miloša Obilića.
