Autor(i) teksta: Stešević Branko, Vukmirović Aleksandar

Ravnopravnost nacionalnih zajednica predstavlja temelj stabilnosti i prosperiteta multietničkih država. Značaj ravnopravnosti u takvim državama je ključan za funkcionisanje zakona, vladavine prava i suživota. U slučaju Crne Gore, pridržavanje vrijednostima ravnopravnosti i inkluzivnosti nacionalnih zajednica je i dalje upitno. Direktnim i indirektnim metodama diskriminacije, koncept građanske države je funkcionisao samo na papiru. Promjenom vlasti 30. avgusta 2020. godine, okolnosti za Srbe u Crnoj Gori, kao zajednice koja je do tada bila u veoma nepovoljnom položaju, počinju postepeno da se mijenjaju – uzlaznom putanjom. Ipak, i nakon 2020-te, diskriminatorni mehanizmi su ostali ukorijenjeni u načinu funkcionisanja državnog aparatusa. 

Utoliko, mi smo primorani da postavimo sljedeća pitanja:

Kako je moguće da jedan narod i dalje doživljava diskirminaciju u sopstvenoj državi? 

Kako Srbi u Crnoj Gori mogu da se izbore za svoja puna i neotuđiva prava i slobode?

Retrospektivno mapiranje problema 

Dok je bio episkop budimljansko-nikšićki, mitropolit Joanikije je, sada već davne, 2011.

godine, govoreći o statusu i svakodnevnici Srba u Crnoj Gori, izrekao sljedeće:

“ Ti problemi (Srba u Crnoj Gori, prim. aut.), niti su toliko mali da bismo ih mogli prećutati, niti toliko veliki da ih ne bismo mogli rješavati.“

I posle 13 godina, ove riječi i dalje uvažavaju svu aktuelnost momenta u kojem se srpska zajednica nalazi u Crnoj Gori. Stoga, njen neravnopravni tretman je dvostruk po svojoj prirodi:

1.  Diskriminacija od strane nedemokratskog političkog sistema Crne Gore

Brojčana, teritorijalna, socijalna rasprostranjenost i povezanost Srba sa ostalim sugrađanima, predstavljali su test demokratskih prilika u zemlji. Crnogorsko-srpski odnos u Crnoj Gori je bio opterećen i političko-partijskim rascjepom na vlast koja je bila većinski crnogorska, kao i na opoziciju, koja je bila većinski srpska. Za jednu državu sa većinskom nacionalnim zajednicom rascjep vlast-opozicija predstavlja demokratsko raspoloženje u zemlji. U slučaju država kao što je Crna Gora, takvi rascjepi mogu biti pogubni po stabilnost njenog poretka. 

Solidarisanje srpske nacionalne zajednice sa ciljevima demokratizacije Crne Gore, umnogome će uticati na njenu demokratsku zrelost i puni građanski angažman u godinama političke borbe koje su uslijedile. Najveća vrijednost i doprinos srpske zajednice suživotu i stabilnosti u Crnoj Gori je mirno prihvatanje onih odluka sa kojima svojevremeno nije bila saglasna, sa akcentom na sticanje nezavisnosti Crne Gore i njenom ulasku u NATO savez. Ovakvim istupima, srpska nacionalna zajednica je pokazala namjeru dugoročne integracije u novu realnost. Ta namjera, nažalost, nije bila adekvatno uvažena sistemskim rješenjima države. Naprotiv, zbog nedemokratske prirode prethodnog režima, Srbi u Crnoj Gori su bili meta diskriminacije; 

2. Asimilacija od strane nacionalističkih struktura u Crnoj Gori

Popis 2003. godine je i formalno potvrdio faktičko bitisanje dvije odvojene nacionalne zajednice – crnogorske i srpske, sa različitim pogledima na prošlost, sadašnjost i budućnost.  Referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore 2006. godine je i formalno potvrdio njenu faktičku nezavisnost, a koju je uživala od 2003. Bez obzira na ustavne manjkavosti (naročito u pogledu statusa srpskog jezika i državljanstva), njegovim izglasavanjem 2007. godine je prihvaćena društvena realnost građanske države, uvažavajući ravnopravnost (pripadnika) naroda i nacionalnih manjina. 

Godine koje će uslijediti razobličiće sve elemente mehanizma diskriminacije Srba. Odsustvo fizičke ugroženosti je bilo praćeno njihovom sistemskom i egzistencijalnom ugroženošću, što će dovesti do stvaranja sistema koji kažnjava pojednice ukoliko se na bilo koji način izjašnjavaju kao Srbi/Srpkinje. 

Srpski nacionalni osjećaj se tumači kao relikt inostranog miješanja, a ne kao puno pravo samoidentifikacije i slobodnog izjašnjavanja. Na vrhuncu svojih nastojanja, krajem 2019te i početkom 2020-te, nacionalizovani državni aparat je asimilatorsku i diskriminatornu moć sistemski opredijelio ka cilju stvaranja nove vjerske organizacije, što nipošto nije u nadležnosti sekularne države. Formiranjem ekskluzivne–državne „crkve“ Crne Gore, postepeno bi se ostvarila zamisao svođenja Srba u Crnoj Gori na nivo statističke greške. Sa većinskom nacionalnom zajednicom, koncept građanske države bi u potpunosti bio obesmišljen i prevaziđen što se, bez građanskog otpora, moglo i desiti. Na taj način ne bi bio ugrožen samo položaj Srba, već i ostalih naroda u Crnoj Gori (Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati, Romi i drugi). 

Targetiranje pripadnika srpske nacionalne zajednice kao „izdajnika„, umanjivanje njihovih šansi za napredak, farbrikovanje dominacije crnogorskog jezika, miješanje u nadležnosti crkve kao vjerske organizacije, predstavljaju samo neke od primjera pokušaja asimilacije Srba u Crnoj Gori. 

Faktografsko analiziranje problema

Željno iščekujući softer i objavljivanje rezultata popisa koji je održan prethodne godine, ostaje nam da se oslonimo na podatke koji se i dalje koriste u službenoj statističkoj upotrebi. Po popisu stanovništva iz 2011. godine, u Crnoj Gori je živjelo 620.029 stanovnika. Procentualno, kada govorimo o zastupljenijim nacionalnim zajednicama, stanovništvo je opredijeljeno na sljedeći način:

Crnogorci: 278.865 (44,98)%; 

Srbi: 178.110 (28,73%);

Bošnjaci: 53.605 (8,65%); Albanci: 30.439 (4,91%);

Muslimani: 20.537 (3,31%); Romi: 6.251 (1,01%); i 

Hrvati: 6.021 (0,97 %).

Popisni podaci su jedan od bitnijih indikatora vertikalne (institucionalne) diskriminacije i neravnopravnosti pripadnika srpske zajednice, naročito kada se napravi komparacija sa podacima koji adresiraju pitanje nacionalne strukture zaposlenih u zvaničnim institucijama.

Na osnovu dokumenta „Informacija o zastupljenosti manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u državnim organima i organima državne uprave“ (Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Podgorica, 2014, str, 14), konstatuje se očajno stanje po srpsku zajednicu u Crnoj Gori:

“ (…) Nacionalna struktura zaposlenih (brojčano i procentualno) u državnim organima i organima državne  uprave (51 organ; MUP i Uprava policije su poslali objedinjene podatake). Od ukupnog broja od 6,808 upitnika,, u nacionalnom  smislu, zaposleni su se izjasnili:

Crnogorci 5.590 (82,11%);

Srbi 497 (7,30%); 

Albanci 90 (1,32%);

Bošnjaci 333 (4,89%);

Muslimani 149 (2,19%);

Romi 2 (0,03%); Hrvati 27 (0,40); ostali 24 (0,35%); i  nije se izjasnilo 96 (1,41%).” Uvidom u tabelarni prikaz podataka (str. 11-14), dolazi se do zvaničnog podatka da u 16/51 državnih organa i organa državne uprave, 2014. godine nije radio niti jedan jedini pripadnik srpske zajednice, dok je u deset organa radio samo po jedan. To znači da je u 26/51 državnih organa i organa državne uprave (što je više od 50 posto) radilo samo 10 (slovima: DESET) pripadnika srpske nacionalne zajednice!

Zatim, prema dokumentu „Informacija o zastupljenosti manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u državnim organima, organima državne uprave, organima lokalnih uprava, sudovima i Državnom tužilaštvu“ (Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Podgorica, 2015), koji pored državnih organa i organa državne uprave, obuhvata još i organe lokalne uprave, sudove i Državno tužilaštvo, situacija je sljedeća (str. 18):

„U svih 141 organa (…) Od ukupnog broja od 13.900 upitnika, u nacionalnom smislu, zaposleni su se izjasnili kao: 

Crnogorci 8650 (74,76%); Srbi 1301 (11,24%);

Albanci 291 (2,51%);

Bošnjaci 650 (5,62%);

Muslimani 285 (2,46%);

Romi 2 (0,02%);  Hrvati 88 (0,76%);

ostali 49 (0,42%).“

Ono što je ključno pomena kod zastupljenosti u zvaničnim institucijama je izražena nacionalna disproporcija u odnosu na popisnu, pride ne samo na štetu Srba, već i na štetu pripadnika ostalih nacionalnih zajednica, a koji se ne izjašnjavaju kao Crnogorci.

Konačno, zvanični dokument „Informacija o zastupljenosti manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u organima lokalne samouprave, privrednim društvima i javnim ustanovama, čiji je osnivač Glavni grad, Prijestonica ili Opština“ (Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava, Podgorica, 2021, str. 3) slovi sljedeće podatke:

“(…) Od ukupno 3780 popunjenih upitnika u svih 224. organa (o kojim organima je riječ, vidjeti prethodni pasus, prim. aut.) koliko je bilo obuhvaćeno ovom Informacijom, zaposleni su se, u nacionalnom smislu, izjasnili kao:

Crnogorac/Crnogorka: 1930 (51,1%);

Srbin/Srpkinja: 711 (18,8%);

Musliman/Muslimanka 76 (2,0%); 

Bošnjak/Bosnjakinja: 537 (14,2%);

Albanac/Albanka: 242 (6,4%);

Rom/Romkinja: 45 (1,2%), 

Egipćanin/Egipćanka: 10 (0,3%); Hrvat/Hrvatica: 31 (0,8%) (…).”

Kada je lokalna samouprava u pitanju, Srbi su zastupljeniji, ali su i dalje daleko od poželjnog udjela. Veća zastupljenost u organima lokalne samouprave, u odnosu na državne organe vlasti, može se tumačiti i kroz činjenice da su do 2021. godine u opštinama gdje Srbi čine relativnu/apsolutnu većinu (Berane, Pljevlja) ili u opštinama gdje su zastupljeni u značajnom procentu (Budva), promjene lokalnih vlasti bile podstrek za bolji položaj pripadnika srpske zajednice u lokalnim institucijama. Međutim, čak ni promjena vladajuće strukture u navedenim opštinama nije značajnije ojačala zastupljenost pripadnika srpske zajednice na nivou Glavnog grada, Prijestonice i ostalih opština u Crnoj Gori. 

Do danas, nadležne institucije nisu obavijestile zainteresovanu javnost sa ažuriranim informacijama, bilo da je riječ o:

1. Nacionalnoj strukturi u državnim organima i organima državne uprave (posljednji put rađeno 2014. godine); 
2. Nacionalnoj zastupljenosti u državnim organima, organima državne uprave, organima lokalnih uprava, sudovima i Državnom tužilaštvu (posljednji put

rađeno 2015. godine); i 

• Nacionalnoj strukturi u organima lokalne samouprave, privrednim društvima i javnim ustanovama (posljednji put rađeno 2021. godine).

Gore navedeno znači da nismo u stanju redovno i informativno analizirati položaj pripadnika srpske zajednice u zvaničnim institucijama, zbog nemara državnih organa. 

Neadekvatnost crnogorskog pravnog okvira u borbi protiv diskriminacije, bez obzira na iskazanu volju dominantnih političkih aktera da se to pitanje redefiniše, najbolje oslikavaju poteškoće u sticanju državljanstva Crne Gore. S obzirom na nemile događaje iz 90-ih, veliki broj naših sunarodnika je pronašao utočište od ratnih dešavanja u Crnoj Gori. Međutim, zbog svoje političke nepodobnosti (samim tim i nacionalne pripadnosti), mnogi od njih su ostali uskraćeni za pravo na crnogorsko državljvanstvo, a ujedno i na pravo glasa u državi u kojoj žive. Držati veliki broj ljudi u pravnom limbu, uz nedovoljno razumijevanje da se njihov status konačno riješi, predstavlja veliki problem. 

Najočiglednija i najobimnija faktografija neravnopravnog statusa Srba se ogleda u degradirajućem odnosu crnogorskog sistema prema srpskom jeziku. Ovakav tretman srpskog jezika nije ekces. Pitanje jezika je važan dio asimilatorske crnogorske politike prema Srbima. Uprkos činjenici da srpski jezik, prema popisu iz 2011. godine, kao maternji jezik navodi relativna većina građana u Crnoj Gori (42.88 posto), on nema status službenog jezika, već je jezik u službenoj upotrebi. Naime, Skupština Crne Gore se početkom 2007. godine, prihvatanjem Deklaracije obavezala da u novi Ustav ugradi sedam minimalnih principa, predloženih od strane Savjeta Evrope. Kroz sedam minimalnih principa, novi Ustav je trebao da predvidi da se nivo dostignutih prava neće smanjivati u odnosu na Povelju o ljudskim i manjinskim pravima, koja je bila dio Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora. To bi značilo da se ne smije narušavati status srpskog jezika kao službenog, kakav je status i imao u Republici Crnoj Gori (1992-2006). Od deklarativnog opredjeljenja Skupštine za evropske vrijednosti nije bilo ništa, te je status srpskog jezika novim ustavom, a kasnije razradom u administrativnom i obrazovnom sistemu zemlje, uređen u skladu sa nacionalnim inženjeringom Crnogoraca.

Kratkovidošću navedene politike, degradiran je i status značajnog  broja Crnogoraca. Upoređujući nacionalne i lingvističke procente popisa, 14.15 posto građana Crne Gore, koji se nacionalno nisu izjasnili kao Srbi, izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Utoliko je problem diskriminacije srpskog jezika lišen (isključivo) etničkog predznaka, već se reperkusije odražavaju i na one govornike srpskog jezika koji nisu Srbi. S obzirom na opšte poznatu činjenicu da pomenutih 14.15 posto najvećim dijelom čine Crnogorci, dolazimo do podatka da je na popisu 2011. godine svaki treći Crnogorac govorio srpskim, a ne crnogorskim jezikom kao maternjim. Dr Zoran Lutovac će u svojoj knjizi: „Srpski identitet u Crnoj Gori“, Institut društvenih nauka, Beograd, 2015, str. 80-81, direktno objasniti kontradiktornosti u diskriminatornom odnosu prema srpskom jeziku: 

„…Crnogorci koji govore srpskim jezikom (…) Zakonom o putnim ispravama od 24. marta 2008. godine (i drugim zakonima) diskriminisani su u odnosu na Crnogorce koji su se izjasnili da govore crnogorskim jezikom u članu 15 gde se kaže: 

Obrasci putnih isprava štampaju se na crnogorskom jeziku, latiničnim pismom, kao i na engleskom i francuskom jeziku, a  popunjavaju na crnogorskom jeziku, latiničnim pismom.

Za pripadnika manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice (u daljem tekstu: manjina) prezime i ime u obrascu putne isprave, na zahtjev podnosioca, unosi se i na jeziku i pismu manjine kojoj pripada, u skladu sa Ustavom, posebnim zakonom, ili međunarodnim ugovorom i standardima. Na zahtjev podnosioca, prezime i ime unosi se i ćiriličnim pismom.

Ovakvom formulacijom svi koji ne govore crnogorskim jezikom, uključujući i Crnogorce koji govore srpskim jezikom, tretiraju se kao pripadnici manjina, čak iako se sami ne smatraju manjinom, niti ih Ustav tako definiše.“

Uz pomenuti Zakon o putnim ispravama i Zakon o ličnoj karti su primjer višegodišnje, namjenske pravne neinformisanosti govornika srpskog jezika (Srba i svakog trećeg Crnogorca). Godinama nakon, konačno je uslijedilo javno objašnjenje procedure od strane Ministarstva unutrašnjih poslova:

„(…) da se obrazac lične karte štampa na crnogorskom i na engleskom jeziku i popunjava na crnogorskom jeziku, a za građane koji u službenoj upotrebi koriste srpski, bosanski, albanski ili hrvatski jezik, sadržaj obrasca lične karte i podaci unose se i na tim jezicima, osim imena i prezimena koji se unose na jeziku i pismu podnosioca zahtjeva, ako on to zahtijeva.“

Afirmativna obaveza institucija bi bila da građanima, prilikom preuzimanja dokumenata, samoinicijativno predoče pravo na ravnopravan odabir između crnogorskog i ostalih jezika, posebno zbog činjenice da nisu svi građani unaprijed upoznati sa svojim pravima. Takođe, ovakvim odredbama zakona se narušava i ustavna ravnopravnost dva pisma, ako se za jedno od njih građanin mora samoinicijativno iskazivati, bez da mu institucije sistema same istaknu mogućnost opredjeljenja za ćirilično ili latinično pismo.

Ako uz sve navedeno postoje sumnje u asimilatorske napore od strane crnogorskih nacionalista prema Srbima, primarno koristeći jezik kao alatku, dovoljno je pročitati skorašnju izjavu aktuelnog dekana Filološkog fakulteta, prof. dr Igora Lakića, tokom proslave 15 godina postojanja Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost:

,,Prvo na čemu jako puno radimo i što puno planiramo jeste korpus savremenog crnogorskog jezika koji će uključiti sve što je u Crnoj Gori objavljeno od početka 90-tih godina do danas. To je veliki posao, veliki projekat, koji neće imati kraj.

Dakle, to je nešto trajno, taj korpus će se stalno ažurirati, dopunjavati i taj korpus biće osnova za sva moguća lingvistička istraživanja, ne samo u oblasti Montenegristike, nego i kontrastivno i kada govorimo o istraživanjima u drugim oblastima.”

Pokušaj da se djela napisana čak i u vremenu kada crnogorski jezik nije bio prepoznat od strane sistema u Crnoj Gori kao ustavna i zakonska kategorija (1992-2007) predstavlja politički motivisan anahronizam. Ovakve stvari se u građanskoj i demokratskoj državi ne smiju dopuštati i tolerisati. 

Univerzitet Crne Gore, koji mora biti primjer prosvetiteljstva i kosmopolitske kulture, automatski svrstava sve akademske radove kao napisane na crnogorskom, bez konsultacija sa autorima rada. Upravo je član tima Srpske demokratske inicijative, uvidom na sajtu COBISS-a saznao da je njegov master rad napisan na crnogorskom jeziku, bez da ga je iko pitao na kojem jeziku želi da rad bude objavljen! Isti član je imao problema kada je u pitanju pisanje rada na ćirilici, jer je obaviješten da softver za detekciju plagijata može da radi samo na latinici, pa je morao cjelokupan master rad da prekopira i koriguje na latinici. Shodno tome, jedan od autora ove kolumne će, ukoliko se ostvare asimilatorske zamisli uvaženog profesora Lakića, svojim intelektualnim radom nevoljno doprinijeti nasljeđu Montenegrinistike. Dok se to ne desi, kako pomoći nasljeđu

“Srbistike”?

Srpsko građansko društvo i odbrana prava na ravnopravnost i različitost

Kada pričamo o borbi protiv diskriminacije, svaka polazna tačka mora da bude sveobuhvatna analiza postojećeg stanja. Evropski priručnik o podacima o jednakosti definiše podatke o jednakosti kao bilo koju informaciju koja je korisna u svrhe opisivanja i analize stanja jednakosti. Međutim, sveobuhvatne analize o stanju Srba u Crnoj Gori koja bi dala jasn(ij)u sliku o stepenu diskriminacije – ne postoje. Ova činjenica je poražavajuća za srpsko građansko društvo, budući da se radi o početnom koraku borbe protiv diskriminacije.

Tačni i uporedivi podaci su od suštinskog značaja za omogućavanje donosiocima odluka da procijene obim i prirodu diskriminacije, kao i da im omoguće da bolje dizajniraju, prilagode, prate i procjenjuju politike. Opšte poznat podatak u Crnoj Gori slovi da je sjeverni region države najsiromašniji, a po popisu iz 2011. se zna da je taj dio Crne Gore teritorijalno naseljen značajnim procentom Srba. Neobjašnjivo je kako do sada ne postoji analiza koja bi za temu imala istraživanje ova dva fenomena. Takva analiza bi, indukcijom iz postojećih podataka o diskriminaciji Srba u Crnoj Gori, vjerovatno pokazala očajnu ekonomsku sliku našeg naroda na sjeveru. 

Kako nemamo uporedivo i redovno prikupljanja podataka o diskriminaciji Srba u Crnoj Gori, ostavljamo sebe u ranjivom položaju ambivalentnosti. Subjekti manje naklonjeni poštovanju ljudskih prava i sloboda mogu da iskoriste ovu činjenicu kako bi tvrdili da u Crnoj Gori ne postoji nejednakost. Pritom, otvara se mogućnost postojanja tvrdnje da su Srbi ti koji su povlašćeni. Takve izjave, koje su po svojoj prirodi skandalozne, prvenstveno u neiskrenosti i zloj namjeri koje stoje iza njih, mogu da nam se dešavaju –                  u situaciji koju smo sami dopustili. Stoga, uspostavljanje mehanizama za praćenje položaja i statusa Srba u Crnoj Gori, prije svega po socioekonomskim parametrima, prioritet su bilo koje predstojeće borbe za našu ravnopravnost.

Naravno, sprovođenje analize stanja je samo početni korak. Podaci se dalje organizuju u koncepte, koje sami treba da operacionalizujemo. U literaturi o diskriminaciji postoje koncepti koji su relevantni i za našu situaciju: direktna i indirektna diskriminacija; intersekcionalnost; organizaciona, institucionalna, i sistemska diskriminacija; itd. Nesumnjivo, naučno-istraživački radovi, od strane naših stručnjaka, na osnovu pridobijenih podataka dali bi ogroman doprinos proučavanju pojave diskriminacije u Crnoj Gori. 

U borbi protiv diskriminacije, građansko društvo ima nezamjenjivu ulogu naglašavanja problema i vršenja pritiska da se relevanti akteri pozabave tematikom. Međutim, aktivno građansko društvo je samo jedan dio slagalice. UNESKO, u svojoj radnoj knjizi o borbi protiv diskriminacije, naglašava značaj ključnih preduslova za borbu protiv diskriminacije, među kojima su najznačajniji: 

• Politička volja i vođstvo: vlasti u zemlji treba da eksplicitno navedu svoju posvećenost postizanju jednakosti i uspostavljanju odgovarajuće strategije za promovisanje antidiskriminatornih prioriteta i da njihova posvećenost bude prisutna kroz sve mehanizme donošenja odluka; 
• Povoljan institucionalni i pravni okvir: borba protiv diskriminacije mora da bude jedan od prioritetnih ciljeva svih državnih iinstitucija, a pravni okvir mora da bude nedvosmislen i blagonaklon za pojedince i grupacije koji su suočeni sa diskriminacijom; 
• Efikasan sistem zaštite: ključno je obezbijediti postojanje djelotvornih zakona i procedura za rješavanje žalbi žrtava diskriminacije, koje bi trebalo da pokriju nekoliko važnih aspekata, uključujući: kome se žalba može podnijeti, raspoloživi proces za istragu i rješavanje žalbe, kao i rokove za rješavanje i dostupnost pravnog lijeka;
• Angažovanje diskriminisane zajednice: pripadnici diskriminisane zajednice moraju biti direktno uključeni u proces donošenja odluka, dati im platformu da iskažu svoja iskustva sa diskriminacijom i budu predstavljeni kao punopravni partneri u kreiranju, implementaciji i evaluaciji politika; 
• Reprezentativnost u svim institucijama i organizacijama, javnim ili privatnim: ovaj preduslov je ključan kada je u pitanju davanje jednakih šansi svim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost; i
• Stvaranje i građenje svijesti kroz treninge i edukacije: pored žrtava diskriminacije, cijelo društvo mora da izgradi svijest o značaju jednakosti, inkluzivnosti i o netoleranciji diskriminacije.

Prema navedenom, Srbi u Crnoj Gori su na samom početku stvaranja osnovnih preduslova za borbu protiv diskriminacije. Kada je riječ o političkoj volji, sistemu zaštite i edukaciji za građane, može se reći da su ovi preduslovi koliko-toliko postojani, za razliku od angažovanja diskriminisane zajednice i jednake reprezentativnosti u svim institucijama i organizacijama. Ipak, ni ti preduslovi za borbu protiv diskriminacije za koje možemo reći da postoje u Crnoj Gori – nisu adekvatni. Politička volja u državi često nema efektivno građansko društvo iza sebe koje bi vršilo pritisak na donosioce odluka. Takođe, treninzi i edukacija ne postoje u obimu koji je približno dovoljan kako bi podigao svijest građana o svojim pravima. Neadekvatnost i politizovanost mehanizama zaštite su došli do izražaja u vrijeme protesta vjernika Srpske pravoslavne crkve. Litije predstavljaju najveće i najmasovnije građansko nezadovoljstvo pripadnika ne samo srpske, već bilo koje (druge) zajednice u Crnoj Gori. U jeku ogromnih tenzija, sa adrese ombudsmana su dolazile arbitrarne izjave koje su govorile o „nediskriminatornoj prirodi“ Zakona o slobodi vjeroispovijesti, protiv kojeg su Srbi protestovali! Pride, kancelarija zaštitnika ljudskih prava i sloboda ne smatra termin „posrbica“, upotrijebljen od poslanice u Skupštini Crne Gore govorom mržnje, jer „…taj vid izražavanja nije dostigao stepen oštrine koji se može definisati kao govor mržnje“?!

Što se tiče institucionalnog i pravnog okvira kao preduslova, već smo se dotakli njegove neadekvatnosti, posebno kada je u pitanju državljanstvo. U zemljama koje pridaju važnosti pravima svojih građana, kao što je Savezna Republika Njemačka, ovakve stvari su bile predmet otvorene društvene rasprave i reforme. Vodeća država Evropske Unije je usvojila izmjene zakona kojim se omogućava dvojno državljanstvo. S obzirom na proklamovan evropski put Crne Gore, koji ima jednoglasnu podršku svih značajnijih političkih aktera u zemlji, srpsko građansko društvo mora da podstiče usklađivanje crnogorskog zakonodavstva sa zakonodavstvima najrazvijenijih država Evrope. Srpska demokratska inicijativa se zalaže za pronalazak rješenja kojim će se liberalizovati postojeće zakonske odredbe o državljanstvu, kako bi prije svega naši sugrađani i sunarodnici, koji godinama i decenijama žive u našoj državi, dobili pravo na državljanstvo Crne Gore bez da se odriču državljanstva zemlje u kojoj su rođeni.

Prioritet Srba u Crnoj Gori, kada je u pitanju borba za jednakost jeste uspostavljanje navedenih preduslova. Glavni postulati ove borbe moraju biti intelektualni rad, građanski aktivizam i solidarnost, objedinjeni organizovanim djelovanjem u ostvarenju jedinstvenog opšteg cilja: postizanje potpune inkluzije Srba u Crnoj Gori u sve društvene procese. Organizacije srpskog građanskog društva moraju biti predvodnici ove borbe. Razlog tome jeste što položaj Srba ne smije da zavisi od promjenljive političko-partijske sreće, već mora da ima stalne zagovornike koji će na profesionalan i efikasan način djelovati ka postizanju navedenog cilja. Takve organzacije moraju govoriti samo jezikom koji je svojstven savremenim demokratijama i djelovati kako bi uspostavili svaki preduslov poboljšanja položaja srpske zajednice.

Srpsko građansko društvo, u konačnom, mora odlučno da djeluje u:

• Stvaranju mehanizama za praćenje diskriminacije u Crnoj Gori koji bi uključivao sve relevantne ekonomske i društvene parametre – kroz godišnje ekspertske analize;
• Pružanju direktne podrške za pojedinačne žrtve diskriminacije;
• Direktnom pozivanju na odgovornost institucija, organizacija i pojedinaca koje/i učestvuju u diskriminaciji Srba u Crnoj Gori, bilo svojom politikom zapošljavanja, načinom poslovanja, retorikom ili na bilo koji drugi način, a da svojim djelovanjem, za krajnji cilj ima(ju) marginalizaciju pripadnika srpske zajednice; 
• Upotrebi i unapređivanju postojećih sistema zaštite i zagovaranjem zakonskog sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje i diskriminacije prema pripadnicima srpske zajednice i srpske zajednice u cjelini;
• Podsticanju istraživanja, identifikovanja i društvenog sankcionisanja govora mržnje protiv pripadnika srpske zajednice i srpske zajednice u cjelini;
• Lobiranju za stvaranje povoljnog pravnog okvira za borbu protiv diskriminacije, uključujući učešće u donošenju odluka i promjene diskriminatornih zakona, apostrofirajući pitanje državljanstva;
• Punopravnoj ravnopravnosti srpskog jezika i ćiriličnog pisma u državnim i obrazovnim institucijama;
• Uspostavljanju i unapređenju saradnje sa organizacijama koje zastupaju i zagovaraju očuvanje posebnosti ostalih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori; 
• Uspostavljanju i unapređenju saradnje sa međunarodnim organizacijama koje u domenu svog angažmana djeluju na planu unapređenja ljudskih prava i sloboda; 
• Podršci intelektualnom, kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu pripadnika srpske zajednice u Crnoj Gori, kako bi imali prepoznatljive predvodnike i uzore u skorijoj budućnosti; i
• Jačanju solidarnosti Srba u Crnoj Gori, edukativno-informativnom podizanju svijesti o ljudskim pravima – nacionalnim, jezičkim i vjerskim pravima, afirmaciji dobrotvornog rada i veće međusobne povezanosti unutar srpske zajednice u svim sferama društvenog života.

Novi Početak i Srpska demokratska inicijativa 

Srbi su svoja nacionalna prava podredili borbi za demokratizaciju Crne Gore, što je do tada bio glavni preduslov za poboljšanje srpskog položaja. Danas je jasno da je ovakvo definisanje problematike neadekvatno za postizanje potpune ravnopravnosti. 

Status i položaj srpske zajednice u Crnoj Gori ne zahtijevaju rješenje, već rješavanje. Nagomilani problemi naših sunarodnika podrazumijevaju proces promjena i reformi društva i države. Odnosu Srba i Crne Gore treba dati moderan impuls, lišavajući ga istorijskih paralelnosti. Istorijsko nasljeđe treba služiti kao nadahnuće da se u današnjici izborimo za ono što nam pripada, ali uvijek vodeći računa o sopstvenoj emocionalnoj zrelosti. Stoga, Srbi u republikanski, demokratski i građanski opredijeljenoj državi imaju pravo na punopravan status u sadašnjosti i dalje poboljšanje svog položaja u budućnosti. 

Srpskoj građanskoj zajednici u Crnoj Gori je potreban veći stepen mobilnosti. Kroz zajednički rad i srpsku solidarnost možemo se izboriti za prava koja nam, u suprotnom, niko neće darovati.

Stoga, Srpska demokratska inicijativa teži da bude odgovor na brojna neriješena pitanja svojih sunarodnika. U daljem radu, kao što smo bili i u ovom tekstu, prema vama želimo biti otvoreni, iskreni i bez davanja lažnih predviđanja. 

Angažman tima Srpske demokratske incijative pratiti na:

               Facebook            X (Former Twitter)            Instagram