Ne znam da li se iko od vas sjeća TV emisije Neven i replike „Pitam se, pitam“. Upravo u tom stilu mi se već tridesetak godina pitamo da li je sve ovo što živimo istina ili se neko sa nama igra, kao što su se igrali poznati glumci u pomenutoj TV seriji, po motivima Jovana Jovanovića Zmaja. Sada vam je možda jasno zašto je neko iz naše obavezne literature izbacio čuvenog čika Jovu, ali, na njihovu i našu žalost, niko nije izbacio izmišljeni lik Siniše Pavića – Srećka Šojića, koji je, izgleda, velikom broju naših političara postao omiljeni uzor i putokaz za pravljenje karijere. Ne znam da li vas lik Šojića asocira na nekog od naših političara, počev od počasnog predsjednika pa nadalje, a takvih je iz dana u dan sve više, pa im se ni broj ne zna. Dakle, u stilu „Pitam se, pitam“, i ja vas da priupitam: da li bi se ovakav ekocid, koji investitor naš Alabar sprovodi u Boki Kotorskoj, pravljenjem u moru novog kupališta veličine dva fudbalska igrališta, desio igdje drugo? Nije čudo što je on to radio i noću i danju, nego je čudno što su sve to mirno posmatrali mještani nekada malog, pitomog ribarskog mjesta Baošići, gledajući kako im na očigled nestaje čuvena Lanterna (svetionik) – mjesto gdje su se rodile mnoge ljubavi, poput one Francuza Pjera Lotija i mještanke Paskvale davne 1880. godine, i gdje su nastajale razglednice koje su obišle svijet.
Sve to nije bilo dovoljno da se mještani probude, već su se pravili slijepi kod očiju i gledali kako im se mijenja obala. A sada neki, ne znam zašto, prizivaju mitropolita Joanikija i sveštenstvo u pomoć, umjesto da pozovu državnog tužioca da preispita one koji su, kao i oni, gledali kroz prste propisima, dajući zeleno svjetlo da se u zalivu pod zaštitom UNESCO-a ovakav ekocid dogodi. Svi su se pravili nevješti dok su se danima i noćima dovozili kamen i drugi građevinski materijal, koji je potopio sve oko Lanterne, ostavljajući je u sred „srijede“ mamutskog, novonastalog kupališta. Nije čudo što je investitor radio kako je radio – jer ga vodi profit – kada su mu ranije prošli slični potezi sa hotelima Delfin i Park u Bijeloj, kao i Kumbor, u istoimenom mjestašcu u Boki Kotorskoj.
Na sreću, ranije je prodat objekat Lazaret u Meljinama ruskim investitorima za „tričavih“ 12 miliona eura. A sve ostalo – od motela Vinogradi u Sutorini do Delfina u Bijeloj – tranziciono je kupljeno za par stotina hiljada tadašnjih maraka. Kažem sreća, jer su ti investitori prostor Lazareta i Meljina oplemenili objektom koji je zadržao prvobitni izgled, uz novosagrađenu marinu. Pitam se samo, u dhu naslova, da li bi ovakav objekat i ovakvu plažu n primjer dozvolili u jednoj na primjer Opatiji, kraljici turzma. Dakle, ovo bi se moglo nazvati samo vrhom brijega onoga što nam se pred očima dešava. Nije bilo tako davno kada smo prodali Deripaski Aluminijumski kombinat, Telekom Mađarima, „Limenku“ bratu počasnog predsjednika, hotele HTP Boka u Herceg Novom majstoru za auspuhe, kao i šume i prerađivačku industriju u Pljevljima. Kada smo Budvu pretvorili u grad betona i solitera, kada smo rasparčali nekad poznate fabrike u Cetinju obećavajući gra]anima prestonice fabriku čokolade, pa sve do obećanja, sada već čuvenom Alabaru, da može da gradi gdje poželi u Crnoj Gori. Malo je falilo da nam nikne cijeli grad u uvali Buljarice, ali, na sreću, mitropolit Amfilohije nije htio da se crkva odrekne svoje zemlje, pa je, kažu, došlo do razlaza između njega i „gospodara“koji je imao investotere Arape. Ali, nažalost, majstori tranzicije uništili su nam privredu koja je, kakva god da je bila, ipak postojala. Mnogo toga smo rasprodali – od brda za vjetroelektrane do potoka i riječica za privatne centrale „tatinih sinova“. I svi smo se pravili da ne vidimo, kao ni glisere koji su isplovljavali ka Italiji, dok su nas uvjeravali da je riječ o državnom poslu, koji je to bio u samom po;etku dok se majstori nisu prisjetili da mrvice daju dr\avi a sebi prisvoje kajmak.
I dok su nicali ničiji hoteli i ničije kuće, mi smo i dalje držali naočare za sunce. Čudno je da se baš sada pojavila najnovija poruka odbjeglog Medenice. U najnovijem video-uratku (navodnog) Miloša, on govori o uhapšenom Popoviću: „Iako svjestan težine riječi koje iznosim, želim naglasiti da u crnogorskoj tradiciji nije svojstveno izdati bliske ljude, posebno ne kumove“, kaže „navodni“ Medenica, pozivajući se na moralnu i građansku obavezu da iznese saznanja koja ima. Prema tim saznanjima da se nakon promjena 2020. politički preorijentisao i postao finansijer Demokrata, koji su mu omogućili realizaciju projekata u Herceg Novom. „Lično sam čuo od člana njegove familije da je očekivana dobit od tih aktivnosti između 45 i 50 miliona eura, od čega je 12 miliona trebalo da pripadne licima iz vrha Demokrata“, kaže u snimku odbjegli Medenica, koji je zaboravio da spomene koga je to njegova majka zvala kada su je policajci hapsili na podgoričkom aerodromuu želji da se ukrca na avion za Beograd, jer kum nije dugme. Čudno je i to da je Medeni, kako mu sada tepaju, u svom video-uratku prozvao vrh Demokrata gotovo istovremeno kada su TV Vijesti, u emisiji Načisto, emitovala snimak potpredsjednice Skupštine, gospođe Popović, koja govori da inspekcije ne obilaze investitore uoči sezone, a koji imaju sve dozvole.
Sve je ovo, rekao bi neko, pomalo čudno – pa i nama koji živimo u „zemlji čuda“. Ali čuda je ipak malo previše, pa se i pitanje iz naslova logično . A da li je tako – zaključite sami. Sjetimo se 2020. godine, kada smo dobili „ekspertsku“ 42 vladu, koju je, izgleda, neko drugi krojio, i koja nije nastala voljom građana na izborima, već nekom drugom voljom, željom – reklo bi se i naredbom.
Ali šta ćemo – priznali mi to ili ne – mi i dalje hitamo ubrzanim koracima ka EU i Briselu, izbjegavajući da jasno odgovorimo hoće li biti posljedica ako ne zatvorimo sva pregovaračka poglavlja do kraja 26.godine. I za kraj – danas sam negdje pročitao da i mi iz Crne Gore planiramo put na Mjesec. Nije nerealno, ako želimo brzo da stignemo od Herceg Novog do Podgorice, jer ovaj bulevar od Tivta do Jaza – pitanje je hoćemo li završiti do sezone. Pa će nam, izgleda, put preko Mjeseca ispasti i kraći! Što se tiče tužilaštva možda bi sada trebalo da istraži slučaj tranzicije Južnog Jadrana od samog početka, pa ne samo njega nego i svih drugih preduzeća koje smo imali, možda bi se nešto i pronašlo? Ko će ga znati!
Perica Đaković